Kapitul 18 Planine —  Kapitul 19
autor: Petar Zoranić
Kapitul 20


Odrišenje od uzlov iz srca i likarija od betega ljubvenoga

Te riči pokol Dinara izgovori, usta se i ne vele daleče odašadši, razlika bilja i korenja čudne riči govoreći nabra; i pak skupa sa mnom u pećinu ulize i mnoge škrabice u kih razlik prah biše i korenja na sinici usušena i mrtvih kosti i sala od živin mnogih i razlika tuka i dlak od repov i pak iz staklenic čudnih vod i sokov, i sve te stvari u jedan sud spravi, pak čiste i bistre vode uli i od mirisnih drvac oganj naloži i na njem omlači čudne riči mrmnjući i nad sudom dihajući, i desnom rukom mišaše. I pokole sve spravno vidi, i večer prišad, a obraz misečni vas obal jednako istekši, nedaleče pećine k vrulji jednoj, ka iz živice stine izviraše čista, dojdosmo. I tad gola aliti naga isvući čini me i pram jasnomu licu od miseca obrazom obrativ me reče: - Jasna, trilična kriposti, ka na nebu, na zemlji i u propasti jednako tvojim licem svitiš, primi, molim te, molbu, činjenja, žrtje i zaužge ke tebi prikažuju i odrišiti rači po vodi ovoj tvrdo zamršene zamke i uzle od srdačca mladića ovoga, njega u slobod povrati. I trikrat rekši, dvojega ulja i soli maljahno u vrulju vrže riči mrmnjući ke ja ne razumih, i pak sud s stvari zgorrečenimi najedno u vrulju isprazni i pak nad vruljom bahoreći čudne riči izmrmnja u sebi.

Čudna stvar: vidih da kuželj od vrulje tiho sta. Tad vilenica reče: - Nut sada u vodu nadazri se ter ćeš viditi beteg tvoj i kolikimi uzicami slobod tvoja obužena jest. - Tad ja prignuv lica k tihi i bistri vodi, aj, čudo veliko! ne samo obličje od pozora moga izvan, da i iznutra tukoje vidih; a tko bi veroval! srdačce moje čudnimi uzicami i spletenimi zamkami obuženo sa svih stran poznah, dali, kako mi se vidi, poznah on trak od zlatovitih kosic moje slatke neprijateljice upleten, većma njim srdačce moje tvrdim uzlom zategnuto biše, tako da jedva odihaše.

I sam se uščudih da toliko biše trpilo, da ne biše puknulo. I poznah takoje i vidih zaradi toga da sve moje čemerne suze iz srdačca ižimahu se, uzal stiskajući, i po toku od očiju van ishajahu; i još od ljubvenoga plamika u kom srce goraše, stvaraše se dim on ki jadovnim uzdahom van grediše. Poznah napokom i vidih uzrok od koga vas moj beteg ishojaše. Tad Dinara: - Nu - reče - pokol si vidil i razvidil uzu svoju, odrišenje takoje razgledaj. - Tada vode sudom jednim iz vrulje pojam, po glavi i svem kipu polivati me poče riči govoreći u sebi nike. Nesmišljena stvar da očito u vrulju gledajući, kad ona vodom polijaše po meni, tako od srdačca uzal ali zamka odvezaše se; i tako do sedamkrat poliv me, svi uzli i zamke, ke okol srca moga bihu, odrišene vidih.

I čujuć se oslobojen i u slobodnoj stavi se videći, vas krozi mnogo veselje kako van sebe obe ruke staknute k nebu dvigši, tako rekoh: - Oprosti, Gospodine, uze moje: tebi ću prikazati žrtje i , zaužge od slave. - I pravo kako sužanj človik ki i dan i noć u sinižiru i tvrdi uzi pribiva ter pak po milosti božjoj same uze iz ruk i nog njegovih otvore se i u slobodi vidi se, krozi veliku radost za povraćenu slobod tuko želinu i hoteći zahvaliti na milošći ukazani, rič mu radostju zavezana usrid prsi ostane, tako ja stah; dali u se vrativši se, kako nigda najveći ribar a sad ljucki pastir, rekoh: - Sada jistino poznaju da posla Gospodin posla svoga i oslobodi mene. - Tad vilenica, da se opratežim, veli mi. I obučen opet, pokleknuv najpri na milosti božanstvenoj zahvaliti zapovidi mi. I pokol ponižen i umiljen koliko bi uzmož moj na slobodi povraćenoj zahvalih, tako mi vila reče:

- Eto po milosti božjoj pokle oslobojen jesi, ovo ča ti velju opslužiti nastoj, da u gore i tvrje uze ne upadeš, jer te poslidnje jadovnije i teže negli prve biti. U malo riči nauk ti daju, jer razumećim malo riči tribi jest: čuvaj i varuj, da last, pohot, volja, želja ali pohlep svist ali razbor tvoj ne posile; jer kada godi od tih podopšćin koj ako svist potkladeš, svako malo tako prem bude, kako općeno reče se, da srebar čini, komu ako za ljubav i poštenje ruka da se, hoće on i noge i svega kipa hvatiti se; tako pravo kad godi volja u človiku razbor posili, pomalo pomalo u narav se pritvori; i šibica, ka mladikova lahko se prignuti i iskoreniti mogaše, pak ustanovićen dub teško neg sikirom primore se. I to znam da znaš i u sebi razvijaš, jer većkrat u pismih tvojih i petju rekal si da ljubav sila jest i da je svemožna i tobom da gospodi. Svemu tomu uzrok jest da vi slipi pohot, ki ljubav zovete, sasvim zaslipljeni, svist i razbor otkloniv, u misli vašoj gospoditi dopustite. A gdo vam kriv jest ako sami sebi ljutu zmiju u njidra stavite i steplivši odgojite? Ako vas pak uji, zač na nesriću, na ljubav, na nemilost i jine vaše podopšćine, ke svak čas nove izmišljate, tužite se? Ne znaš da se u priči reče: Gdo sebi voljno naudi, ni bogu ga milo budi. Dim ti dake ovo da vazda svist tvoja, kako dostojno jest, hot gospoduje, i tako čineći vazda slobodan misalju živit hoćeš. - I to rekši, u bunju vratismo se i na mirisne trave i bilja za postilju nastrte za počinut legosmo. Ja slobodan, prez žurbe i pečali vas olahčan tudihtaj da me Morfej uziba oćutih.