Paris i Galatea

Paris i Galatea
autor: Fran Krsto Frankapan




Dičan junak priko ravna polja
   bisno jaše vitežkoga konja,
   pod njim konjic cifrasto frcuje,
   kako vila oholo zigruje.
Na junaku kočak, njustovina,
   a na konju dupla risovina;
   pri junaku sablja nakinčena,
   a na konju sprava pozlaćena.
Nasred polja gospoju zagleda,
   nju pozdravit šetuje tam vreda;
   ona cvitje i rožice brala,
   fijolice u nadra metala.
Da si zdrava, lipotom gospoja,
   blago njemu komu milost tvoja!
   Oh, čestita mati ka te rodi,
   lišce tvoje ljubeznivo stvori.
Od liposti plamen vred zaćutih,
   od dragosti srce jur pogubih;
   je l' dopustak ruku celovati,
   v dragoj družbi cvitje pobirati?
Na te riči gospoja odsudi,
   da odsede, ljubleno ponudi:
   Odkada se ja na svit porodih,
   ne b' junaka koga tak zahotih.
Je l', viteže, slobodno pitati
   ime tvoje brez zamire znati,
   odkud dika, vridnost tvoja shodi,
   v koje kraje draga misal vodi?
Tada junak ponizno pristupi
   ter gospoji bilu ruku ljubi:
   Rad ti hoću volju izpuniti,
   moje ime, misal obznaniti.
Ja sam Paris, roda gospodkoga,
   a iz Crete, od mesta slavnoga,
   kdi s Perseusom na mejdanu borih,
   rad ljubovce bojno kopje zlomih.
Zatočnika bih obladal srićno,
   sablju ovu tad zadobil dično,
   al orsaga zakone spuniti
   z domovine moral vdil otiti.
Sriću iščuć po tujih orsagih,
   tebe, vilo, zdaleka opazih,
   koja svitiš kot sunce v svitlosti,
   a dičnije neg Venus v liposti.
Tebi službu poniznu valujem,
   srce, telo navika aldujem,
   vse sam gotov za te učiniti,
   u vernosti živit i umriti.
Dragi Paris, tvoje prigodjenje
   srcu momu vžiže poželjenje
   u vridnosti bolje te spoznati,
   razgovore duglje uživati.
Ovo dvori posred loze stoje,
   Galatea pravo j' ime moje,
   ako t' drago vaj nje ušetati,
   z dobrom voljom ću te upeljati.
Vidim, mora odsujeno biti
   jedan druga dostojno ljubiti;
   zato ljubav sad ti očitujem,
   srce moje tvomu priložujem,
dragi Paris, željna moja radost!
   Galatea, srca moga dragost,
   lišca tvoja kak su rumenita,
   oh, ustnica kako nasladnita!
Ova bihu draga govorenja,
   a za njimi kakva pripečenja,
   lahko more vsaki izmisliti,
   dva srdašca kak znaju vgoditi.