Naslovnica Moralista
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1911. godine.


Golojuh, ravnatelj štedionice u poznatom gradiću N-u, bijaše poštenjak na glasu. — Čistu obrazu malo vode treba. — Sve za obraz, a obraz ni za što. — Dobar glas vrijedi više no zlatan pas! — govorio bi svaki dan najmanje sto puta. Kraj njegove postelje ležaše u zlatnom povezu prijevod Smilesove knjige o značaju. — Karaktera, značajeva nam treba kao komadić kruha, a baš karaktera, značajeva mi nemamo — propovijedaše Golojuh. — Što će mi pamet, što će mi naobrazba nemam li značaja, nemam li moralne sile da znanje i inteligenciju upotrijebim na opću korist? Jest, znanje je moć, ali samo u značajnika je znanje korisna sila, dok je inteligencija beznačajnika pravi proizvod pakla i najveća nesreća društvena. Ja nisam nikakav veliki duh i veleum, ali svi znaju da sam pošten čovjek. A i to je mnogo. Veleumi se rađaju. Talenat je dar božji kao zdravlje i ljepota, ali nitko se ne rađa poštenjak. Dok je veleum plod slučaja, karakter je stvar osobne zasluge, i prema tome bi ljudi trebali slaviti i nagrađivati samo značajnike, a nikako one što su hirovima pukog slučaja umno jači od drugih, da budu obično daleko zaostajali u moralu.

Kao pravi moralista, kojemu je svijet razdijeljen u poštenjake, u elitne Golojuhe, i u nepoštenjake što su još uvijek u većini, Petar Golojuh silno se starao za poštenje i moral u svom trgovištu, to više što je kao ravnatelj štedionice znao da je poštenje među inim i pitanje mjeničnog povjerenja. Kako ovako okrugao, krupan, dlakavih ruku i bradatog, ozbiljnog lica, u solidnim, neelegantnim — u karakternim odijelima nema sreće u ljubavi, uzevši za ženu vrlo poštenu i vrlo ružnu Sidoniju-Sidu Dropučić, prezire sve lijepe žene i smatra ih beskarakternima, mada u tome dolazi u velike sukobe s bratom, ljepuškastim i nestašnim koncipijentom kod mjesnog kr. javnog bilježnika.

Moralista Golojuh je mrzio naročito ženu svog intimnog prijatelja, mjernika i kućevlasnika Krulca. Bijaše Zagrepčanka, a pokrajinci ne vole Zagrepčanke. Nije se htjela družiti s ružnom i moralnom njegovom Sidom. Nosila se najnemoralnije, najelegantnije u poznatom gradiću N-u. I, što je najstrašnije, bijaše lijepa, čudno, neobično, neodoljivo lijepa. U svakoj toaleti izaziva njeno tijelo mnogo više na prvi pogled u svojoj pravilnosti no što je uistinu izaziva i draži kao da je golo. Modre oči pod dugim trepavicama, crnim i svilenim trepavicama kavkaske robinje, tako su duboke, krupne i tamne, da se čine poizdalje crne kao modra ponoć, pa kad vas gledaju, mislite e škilje i bojite se duže gledati te opasne, čarobne, modre i crne oči, lijepe te oči! Zubi kao dirke novog glasovira, ruke zagrljaste, pravilne noge ne iskrivljuju ni najtanje pete visoke barok-cipelice, crna sjajna kosa nemoderno bujna: zdrava kosa na zdravoj glavi bez nervoze i glavobolje, a u ugodnom, čudnom altu glasa poezija stare viole, rezerviranost neutažive strasti, sjena južnih noći što odmah hvata za srce ...

Priča se da je u Zagrebu nesrećno voljela đaka Primorca, pustolova i krasnika, udavši se za Petra pl. Krulca tek zbog morala i pristojnog položaja. Žene u poznatom gradiću N-u mrze je jer se s njima sastaje tek kad mora. Djecu silno voli, ali je dosele jalova. Svira prilično na glasoviru, kuha izvrsno mada je Zagrepčanka, a sada joj je — kažu — ljubavnik novi sudac, kicoš Volf, neženja, uznemirujući svako veče susjedstvo, svirajući s njom u prvom katu stare Krulčeve kuće četveroručne komade.

I dok oni tako sviraju, moralista Golojuh u vrtu svratišta »K zlatnom kokotu« upozorava pl. Krulca kod piva i pečenog praseta na moral, na svetost bračnog života, na sramotne rogove glupih supruga, na podlo kukavništvo izvjesnih muževa, na parasitsku nezahvalnost golotrbih, zbog ljepote uzetih lijepih gradskih lakoumnica, na pomaganje očitog nemorala toleriranjem nemorala u vlastitoj kući, pa na pravo samoobrane i ubijanja u sličnim prilikama... Mjernik Krulac sluša i sluša, guta i guta, obarajući plavu, ćelavu glavu, cupkajući nervozno mršavu bradicu i grizući nokte, dok će jedne vedre ljetne večeri:

— Znam ja sve to već odavna. Ali što ćeš — sablazan, pa onda te proklete novine. U takvim stvarima je prevareni muž uvijek smiješan, a ja se kao zubobolje bojim smiješnosti. Učinim li što, neću i ne smijem biti smiješan. Zato te molim, budi mi kao prijatelj i kao poštenjak na glasu večeras na ruci kao svjedok. Ne ispituj mnogo — uhvatio sam ih. Noćas imaju sastanak. Ulovit ću ptičice in flagranti...

— A gdje se sastaju? — upita Golojuh, a oči mu kao u kuhanog raka.

— Malvina je primila brzojavku iz Zagreba da zbog materine bolesti mora odmah tamo. U isti mah mi veli sluškinja Dora da je Malvina naručila sobu kod njene sestre, udovice Bare, seljanke blizu željezničke pruge u Zagreb, u selu S-u. Rendez-vous, nema sumnje.

— S muzikalnim sucem ... naravno.

— Po svoj prilici.

Prijatelji uzmu kola i oko ponoći stignu u gorsko, razbacano selo. Kola i kočijaša ostave oprezno kod crkve pa krenu s Golojuhovim snažnim slugom poljskim putem i za desetak minuta stignu do seljačkog dvorišta s mršavim voćnjakom, jasenima, orasima, pa stajom, pojatom i stanom u jednoj jedinoj, čađavom slamom pokrivenoj drvenjari. Dva zastrta prozora obasjana ... Golojuhu zabubnja srce kao općinski bubanj, slina mu se osuši, a grlo i riječ ga izdaše. U dvorištu zalaje pašče, netko se pojavi na kućnom trijemu, a Krulac će Golojuhu:

— Umakne li tkogod, ti ga sa slugom uhvati i pucaj u zrak ustreba li.

Golojuh ga nije poznao, tako mu se lice izobličilo od jada i ljubomora na jasnoj mjesečini, a oči zakrvarile! Izobličen poleti Krulac prama trijemu, uhvati seljanku za vrat, i Golojuh začuje kroz tišinu kao kroz davljenje i hropac:

— Tu su — tu su — gospon — —

U izbi se ugasi svjetlo, seljačko pašče laje i urliče na pustom dvorištu, poskakujući podvita repa pod prozorčićima, vrata praskaju od mjernikovih udaraca, a iz sobe se čuje žensko zapomaganje i luđački, bestijalni glas Krulčev. Okno se naglo otvori, netko izleti van, padne na dvorište kao vreća, a Golojuhov sluga, tjerajući baš oko kuće lajavo pašče, udari s obadvjema rukama kolčinom čovjeka koji se htio spasiti bijegom te se odmah ponovo bez svijesti srušio.

Moralista Golojuh, zabijen o tle dosele od užasa kao klin, priskoči do nesrećnika, zapali žigicu i ima što gledati: u krvi leži njegov brat Josip, veseli koncipijenat, dok se iz sobe čuje kako Krulac svoju divnu ženicu već moli za oproštenje ...



Povratak na vrh stranice.