Lišće/Lišće/Moj pas
| ← Mlada gospoda | LIŠĆE Moj pas autor: Fran Mažuranić |
Slovak → |
Moj pas uredi
Montaigne, Essais
Imađah psa, Vukodlaka. Rado sam ga imao.
Bio je grd. Možda sam ga zao i ljubio što je bio tako grd — tako mi ga bar drugi mazili ni kvarili nisu. A bio je i vjerniji i bolji od mnogoga lijepoga psa... Ni lijepi ljudi nisu uvijek najbolji.
... Dolutao bijesan pas u kasarnu i poujedao više pasa. I moga Vuka je ujeo.
Došla stroga zapovijed da se ujedeni psi živoderu uruče.
Nisam se mogao odlučiti da svoga dugoljetnoga vjernog druga — predam krvniku. Odlučih ga sam ubiti.
Iziđoh na tratinu s nabijenim revolverom. Pas za mnom. — Ulovim ga za ovratnik. Hoću da pucam, ali ne mogu da gledam u to vjerno, bezazleno oko... Okrenem se na stranu i pucam... Zlo sam pogodio: iz boka mu teče krv, a on miran — niti zalajao, niti zacvilio nije!
Gleda me tužnim, izrazitim okom, kano da me pita: »Što sam ti sakrivio?«
Drugim zrnom mu smrskah glavu. Pade. U smrtnoj se borbi do mene dovuče. Maše repom i liže mi noge. U očima mu još titra onaj izraz: »Nisam kriv«... Oko mu ugasne... Mrtav je.
Bilo mi je kano da sam najboljega prijatelja ubio — — —
Te večeri nisam jeo — a vidio sam nekoga s velikim tekom jesti iza kako je svoga druga, moga prijatelja, ustrijelio...
Dakako — po svim pravilima!
- ^ Ja uvijek smrt tumačim životom. — Montaigne, Eseji