Lišće/Lišće/Jedinac

Miran igrač LIŠĆE Jedinac
autor: Fran Mažuranić
Muke


Jedinac uredi

Trotz lauem Frühlingswetter
Wehen oft verwelkte Blätter...[1]

Strijeljali se. Pavao poginu.

Odvezosmo ga kući.

Što će sada siromašni otac? Sin mu bijaše jedinac — —

Idem k njemu. Zemljaci smo.

»Gospodine pukovniče — progovorim — dolazim radi Pavla«

— »Ah opet kakav dug — Žid — mjenice! Stare gusle! Ne dam ni krajcare — neka ga zatvori!«

»Nije tako. Pavao se jutros duelirao« — —

— Tako! Sigurno je ranjen. — — Neka leži — pravo mu je. Nevaljanac!«

»Jest, ranjen je, teško — — pogibeljno — —«

Hotio sam ga malo na nesreću pripraviti, prem sam mislio da je stari mramornoga srca. — U vojniku se lako prevariš.

Zadnja vijest ga je očevidno potresla.

»Gdje mi je sin? Vodite me k sinu!«

Starac poleti iz sobe. Na hodniku baš nose Pavla.

Otac prepozna na prvi mah da mu je jedinac mrtav — i sruši se na nj, ko bez duše...

— — — Kako ne bi starac smrti prepoznao! — ta gledao joj je u šesnaest bitaka hrabro u oči...



  1. ^  Unatoč blagom proljetnom vremenu, često pada uvelo lišće...