Lišće/Lišće/Jedinac
← Miran igrač | LIŠĆE Jedinac autor: Fran Mažuranić |
Muke → |
Jedinac uredi
Wehen oft verwelkte Blätter...[1]
Strijeljali se. Pavao poginu.
Odvezosmo ga kući.
Što će sada siromašni otac? Sin mu bijaše jedinac — —
Idem k njemu. Zemljaci smo.
»Gospodine pukovniče — progovorim — dolazim radi Pavla«
— »Ah opet kakav dug — Žid — mjenice! Stare gusle! Ne dam ni krajcare — neka ga zatvori!«
»Nije tako. Pavao se jutros duelirao« — —
— Tako! Sigurno je ranjen. — — Neka leži — pravo mu je. Nevaljanac!«
»Jest, ranjen je, teško — — pogibeljno — —«
Hotio sam ga malo na nesreću pripraviti, prem sam mislio da je stari mramornoga srca. — U vojniku se lako prevariš.
Zadnja vijest ga je očevidno potresla.
»Gdje mi je sin? Vodite me k sinu!«
Starac poleti iz sobe. Na hodniku baš nose Pavla.
Otac prepozna na prvi mah da mu je jedinac mrtav — i sruši se na nj, ko bez duše...
— — — Kako ne bi starac smrti prepoznao! — ta gledao joj je u šesnaest bitaka hrabro u oči...
- ^ Unatoč blagom proljetnom vremenu, često pada uvelo lišće...