Lišće/Lišće/Žena bez srca
| ← Lastavice | LIŠĆE Žena bez srca autor: Fran Mažuranić |
Gospodin učitelj → |
Žena bez srca uredi
Vojnici jašu iz grada — već se ne vraćaju.
S prozora ih gleda najkrasnija građanka — »Žena bez srca«.
Tako su ju prozvali — a zbilja nema srca! jer bi išto milije gledala onog blijedog konjanika koji se onako za njom ogleda — da bez srca nije!
Motri uzvitlanu prašinu kako je u zraku nestaje, i misli — — —
Udata je. Uzela je staroga supruga.
Iz ljubavi? Da! Kako ga ne bi ljubila kad je — poslije očeve smrti — cijelu obitelj od nužde spasio! — — Bio je očev prijatelj.
Zaprosio ju, ona ga uze. Ta nikoga nije voljela do njega.
Mnogi su joj se — i prije i poslije — udvarali. Ona za njih ni marila nije.
Sve do nedavna joj bijahu svi jednaki.
Do »nedavna«? Da, donedavna! A sama sebe vara da je i danas još tako.
Nije! nije! — — Onaj časnik s kojim je nedavno plesala, nikako joj ne ide iz glave.
Njegov lik joj je uvijek pred očima — premda na njega ni ne misli.
Kad ga sastane, jedva ga i pogleda — al ipak opazi ako uzdahne.
Prolazeć mimo kuće, gleda uvijek u prozore — ta vidjela ga je iza zastora!
Na pisamce mu nije ni riječi odgovorila, a bilo je tako krasno pisano! — — Još ga znade napamet.
Kiticu — koju joj je na imendan poslao — odmah mu je vratila. — — — Al jedan pupoljak je ipak uzela i čuva ga!
Danas ga, na odlasku, ni pogledala nije — a bio je tako blijed!
Prošao je. Zamislila se — — — Čini joj se da do sada ljubavi poznavala nije...
Konjanici se gube u prašini, samo topot kopita se još izdaleka čuje — njoj je kano da joj po živom srcu gaze — — —
Žena bez srca!
Ni ne čuje da joj se je suprug približio — stari gospodin, srebrne kose.
»Dijete drago, prehladit ćeš se«.
Prene se i ogrli starca. — — — U oku joj titra suza. — —
Starac je blažen što ga pod starost takav anđeo čuva.
A tko je komu anđeo čuvar? — — —
- ↑ A kad pukovnije idu na bojno polje, mnoga otvara prozor, i suze otire...