Naslovnica Krvava šala
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1911. godine.


Ivan Ivić, iz dobre stare odvjetničke porodice, inače blagajnik i strastven ptičar, povučen i samoživ, stanovao je kod nas i često me vodio k Savi i u goru na hvatanje ptica, naročito slavulja. Bijaše to čovjek i manje no običan — kao toliki činovnici. Odijelo, držanje, tihi glas, lice zakrabuljeno crnim naočarima, pognut stas u vječno prašnom redengotu: sve bijaše na njemu nevidljivo tako udešeno te se ne nametaše očima. Ima i ljudi nevidljivih, mučno primjetljivih, što se kao cijele vrste nižih životinja sakrivaju u okolini običnog svog životarenja. To je obično svijet što se od života uplašio, što mu je rano život dosadio, pa zna pod prividnošću običnosti kriti najzanimljivije događaje. Kako pasije, strasti, zabranjeni sportovi ljude najrazličitije zbližuju, Ivić mi iza obilatog lova na ptice i na mravlja jaja stane pričati na najveće moje čudo:

Bio sam gimnazijalac kao vi. Moj otac bijaše prije dvadeset i pet godina prvi odvjetnik u K-cu, najimućnijem hrvatskom mjestu, i vi — oprostite mi, ali tako je — kao siromašan revidentski sin ne može ni zamisliti kako se u našoj kući živjelo i kako sam ja pirovao kao jedinac u majke. Onda ni najmudriji naši ljudi nisu slutili da će im djeca zapasti u ovu našu grdnu ekonomsku krizu. Moj stari mišljaše e je dosta postane li ja kao on odvjetnikom ili barem svećenikom, pa se u našoj kući bez računa trošilo, putovalo na sve strane, gostilo i častilo, kao uostalom u svim boljim rodoljubivim ondašnjim hrvatskim domovima. Ne pamtim da bijaše ikad naš bogati stol bez uzovnika ili namjernika, a u našoj kuhinji se onda više kuhalo no danas u prvom k-čkom svratištu.

Bijah jedinac, kako vam spomenuh, i moji roditelji uzeše kao podsvojče u kuću mog vršnjaka sestrića, siromašno graničarsko dijete, jedino biće koje sam uz moje pokojne roditelje ljubio. Vi ste jamačno očekivali od mene kakvo poglavlje nesretne ljubavi. Prevariste se. Ja sam Pericu tako toplo, tako luđački, tako nesebično volio, te je s njime poginula svaka dublja simpatijska sila u meni.

Imao je kestenjastu, zlatnim sjajem protkanu kosu, velike, tamne, grahoraste oči, svijetle i vazda vlažne, rumena nestašna usta i vječni osmijeh u zdravom plavom licu. Ma što se reklo o ženama, nikada se ne može žena voliti kao prijatelj i nikada žena ne voli kao pobratim. To i naš narod osjeća u pjesmama svojim. U odnošaju muškarca i žene ima nešto — krv, spolna razlika — čega nema među prijateljima, pa dok u prijatelju volimo sebe, u ženi ne volimo sebe, u ženi mrzimo sebe, odričemo se sebe. Barem ja tako osjećam.

Moji roditelji nisu dospijevali misliti na naš odgoj i nisu mnogo pogriješili. Učili smo dosta dobro, čitali već rano vrlo mnogo, a već na višoj gimnaziji u Zagrebu bijasmo učesnici kod svih đačkih pokreta na sveučilištu.

Nismo bili pokvareni, ali to više pustopašni i nestašni. Kako Perica ne poznavaše straha, htjede od mene stvoriti nebojšu, junaka, pa me u šestom razredu na sve načine plašio. Jedared ležim na divanu u svojoj razizemnoj sobici sa prozorima u vrt i zadrijemam. Soba se počela tresti... Razrogačim oči i mislim e me probudio potres što se onda češće javljao ... I opet — udarac, a ja padnem na pod i kao pomaman od straha skočim u vrt i zamalo te ne padnem na gazdaricu što je bijelila rublje.

— Što je, zaboga?

— Potres, gospođo, zar ne osjetiste?

Na prozoru je već Perica, viče mi:

— Poltron, kukavica! — i puca od smijeha.

Dovukao se, nesrećnik, pod divan i digao ga onako četveronoške!

Jednom opet je na vrata preko užeta napeo štap, kao onaj drveni zaponac na pili. Maknite uporište i štap se vrti snagom zapetog konopca ... Noću se vratim kući i tek što otvorim vrata, udari me nešto svom silom preko struka. Kriknem od užasa, i dok se grozna batina nad otvorenim vratima vrtjela i zujala kao vjetar, čujem iz kuta poznati dragi smijeh:

— Bože, nikad ne vidjeh većeg kukavice i poltrona ...

Jedared na ferije, u našem vinogradu, malo te ne presvisnuh od straha. Dolje u selu ležaše u crkvenom tornju ubijeni Ciganin, kojega kao sutra trebaše sahraniti iza liječničkog seciranja. Perica gurnu njegovu ruku pod moj jastuk, i baš oko ponoći probudila me ta ledena, ta grozna, ta vampirska ruka ciganska!

Ova plašenja mi već dosadiše i zareknem se da ću uplašiti Pericu. Kušao sam ovo i ono, ali uzaman. Umjesto straha dočekivaše me vazda dragi, hrabri i dobri njegov smijeh.

Jedne večeri ode on u selo k svom nekakvom kumu, seljaku. Mošt je već vrio, pekla se rakija, i znao sam da će se vratiti kući dobre volje, pa ne pođoh s njime, izgovorivši se na glavobolju. Moji se roditelji već vratiše u grad, pa u trsju ostadosmo sami sa starim pudarom Štefanom i sa starom pudaricom. Da me Perica po običaju ne uplaši, spavao sam sam u sobi zatvorenih prozora i zaključanih vrata.

I dođe mi divna misao.

Iz Peričine sobe iznesem svijeću, svjetiljku i žigice, zatvorim hermetično svoju sobu i popnem se na široku, staru peć u njegovoj izbi sa nekakvom starom, baršunastom maskom, sa šiljastom kapom od crvenog papira — zamotom za šećer — zavijen u bijelu ponjavu pod kojom držah mačka Quasimoda.

Srce mi kucaše. Strah me hvatao, ali njega nema te nema. Već htjedoh sići, kad začujem korake ... Na hodniku me dva-tri puta pozvao. Dugo je tražio žigice i svjetlo, pa kad se jedva jednom u postelji smirio i zaspao u spokojno disanje prvog sna, ja desnicom mačka Quasimoda za vrat i ljevicom ga stanem štipati, te se od očajnog mrnjaukanja i meni koža naježila. Na mjesečini vidim Peričino izobličeno lice i kako se pridigao na laktove, piljeći u zrak prema peći, prema meni. Quasimodo mrnjaukaše kao čovjek, kao mučeno dijete ...

— Tko je? — vikne Perica hrapavim, meni dosele nepoznatim glasom.

Htjedoh prestati sa štipanjem, odazvati se, ali očevidan njegov strah silno, neopisivo me zabavljaše, a nekakava zlokobna, paklena sila štipaše bijednog mačka tako svirepo, tako okrutno, te ne osjetih kroz njegovo ljudsko zapomaganje i cviljenje kako mije do kostiju izgrebao ruke.

— Tko je?! — krikne Perica ... Prasak i crveni blijesak ... Mrak, a kroz mrak sve gušći i gušći tek osjećam kako padam sa peći u ponor, u pomrčinu, u potpunu nesvijest.

Za konac toga užasnoga događaja doznah tek kasno kada se sasvim oporavih od rane kroz desna pluća.

Na prasak dohrli pudar i pudarica sa svjetlom, pa dok mi zaustavljahu krv kučinama, bacio se Perica preko mene, čupao si kosu, zvao me Abelom, sebe Kajinom, otišao na dvorište, i tu ga pred zoru nađoše prostrijeljene glave.

Iza toga događaja digoh ruke od sebe, od života. Vi ne slutite koliko našeg svijeta pogiba apsurdnom, glupom smrću i koliko našeg svijeta apsurdno, glupo živi.

I roditelji mi brzo zatim preminuše. Nesposoban za siromašnog đaka, odoh bez kvalifikacije u službu. Lov na ptice — to je jedino što me još zanima. Već godinama ne uzeh u ruke novine.

— Pa kad imate, kako vidim, toliko srca, dragi gospodine Iviću — reknem kroz jedva suspregnute, mladenačke suze — kako možete hvatati i u sužanjstvu držati tolike ptice pjevice?

— Eh, i to je moja tajna. Ja ih hvatam, držim ih dobro preko zime, a onda, u proljeću, onda ih puštam, jer tek onda, kako mi se čini, znadu cijeniti svoju slobodicu ...

Kod tih riječi odriješi svoje vrećice, a slavuji, drozdovi, češljugari i druge ptičice poletješe u zrak, u šumu, prema vedrini i suncu.

Ivica naskoro premjestiše u Liku. Nikad više ga ne vidjeh. A možda ga i vidjeh, ali ga ne opazih, jer ima i ljudi nevidljivih.



Povratak na vrh stranice.