Likovi Hamlet —  Prvi čin
autor: William Shakespeare
Prvi čin/Drugi prizor


Prvi prizor uredi


Dvorac u Helsingöru [1]. Uska terasa na zidinama; vrata lijevo i
desno vode u tornjeve. Ponoć, zima i dubok mrak.
(Francisko na straži, oboružan kopljem, hoda gore-dolje. Iz
dvorca dolazi Bernard također s kopljem u ruci; on se trgne
kad čuje Franciskove korake u tami)

Bernard:

Tko ide?

Francisko:

Meni ti odgovaraj! Stoj! Kazuj, tko si!

Bernard:

Živio nam kralj!

Francisko:

Bernard?

Bernard:

Ja sam.

Francisko:

Dolazite baš u određeno vrijeme.

Bernard:

Dvanaest je već izbilo, Francisko. Pođite u postelju.

Francisko:

Baš od srca vam hvala
Na izmjeni, jer ljuta studen je,
A ja sam slab.

Bernard:

A je l' vam straža prošla
U miru?

Francisko:

Nije šušnuo ni miš.

Bernard:

Sad laku noć, pa ako s Horacijem
I s Marcelom se sretnete, što sa mnom
Imadu stražit, nek se požure.

(Ulaze Horacije i Marcel)

Francisko (sluša):

Već mislim da ih čujem. –
Stanite! Hej! Tko ste?

Horacije:

Ovoj zemlji prijatelji!

Marcel:

I podanici Dancu!

Francisko:

Laku noć!

Marcel:

O, zbogom, vrli ratniče! A tko je
Izmijenio vas ovdje?

Francisko:

Bernard je
Na mome mjestu. Zbogom!

(Odlazi)

Marcel:

Bernarde!

Bernard:

Hej, čujte, je li Horacije ovdje?

Horacije:

Dio njega![2]

Bernard:

Zdravo, Horacije! Zdravo,
Moj Marcele!

Horacije:

A je li noćas opet
Pojavilo se ono?

Bernard:

Ništa nisam
Ja opazio.

Marcel:

Horacije veli,
Da to se nama samo priviđa,
I ne da da ga vjera prevlada
U strašnu onu pojavu, što dvaput
Već vidjesmo je mi. I zato sam
Zamolio ga, neka s nama pođe,
Da straži u te noćne časove,
Pa ako opet dođe prikaza,
Da potvrdi, što mi smo vidjeli,
I s njom da zbori!

Horacije:

Sve koješta! Neće
Pojaviti se!

Bernard:

Sjednimo na časak,
Da učinimo jošte jedan juriš
Na vaše uši, što su tako jako
Utvrdile se protiv pričanja
O onome, što dvije smo noći mi
Već vidjeli.

Horacije:

Pa sjednimo i čujmo,
Što o tome će Bernard pričati.

Bernard:

I prošle noći, kad je ona zvijezda
Na zapadu od pola u svom tijeku
Na onom dijelu neba zasjela,
Gdje i sad plamti, tada Marcel i ja,
Baš kad je zvono udarilo jedan –

(Pojavi se duh, od glave do pete u ratnoj opremi; u ruci drži
maršalski štap)

Marcel:

Mir! Stani! Gle, i opet dolazi!

Bernard:

U liku našeg pokojnoga kralja!

Marcel:

Govori s njime, Horacije. Ti si
Latinac.[3]

Bernard:

Horacije, gle, zar nije
Na kralja nalik?

Horacije:

Posve nalik. Trnem
Od straha i od čuda!

Bernard:

Htio bi,
Da govorimo s njime.

Marcel:

Horacije,
Ded zapitaj ga nešto![4]

Horacije:

Tko si ti,
Što ovo noćno doba prisvajaš[5]
S tim ratničkim i lijepim obličjem,
U kojem je nekad stupalo
Upokojeno veličanstvo Danske?
Nebesa ti, govori! Zaklinjem te!

Marcel:

Uvrijedismo ga!

Bernard:

Eno odlazi!

Horacije:

Stoj! Zbori, zbori! Zaklinjem te, zbori!

(Duh iščezne)

Marcel:

Gle, ode; neće da odgovara.

Bernard:

Ej, Horacije, i vi dršćete
I blijedi ste!
Da l' i sad mislite,
Da to se nama samo priviđa?

Horacije:

Ne, boga mi, ja ne bih mogao
Da vjerujem, kad ne bi tako jasno
I pouzdano rođene mi oči
Svjedočile.

Marcel:

Zar nije kao kralj?

Horacije:

Da, ko što ti si ti. Baš takva je
Na njemu onda bila odora,
Kad borio se s častoljubivim
Norvežaninom. Tako mrštio se
I onda, kad je kralja poljskoga
Što vozio se na saonicama,
U ljutoj borbi na led bacio.
Baš čudno!

Marcel:

Tako dostojanstvenim
Već dvaput on je prošo korakom
U gluho doba pokraj naše straže.

Horacije:

Ja ne znam, koju misao da slijedim
Al ako sve ih priberem u jednu,
Neobičan se neki potres to
Navješćuje za našu državu.

Marcel:

Sad posjedajmo pa nek meni kaže,
Tko znade, zašto svaku Božju noć
Te tako oštre, tako budne straže,
Što podanike ove zemlje muče,
I zašto svaki dan se topovi
Od mjedi liju, zašto ratne sprave
U stranom svijetu nabavljaju, zašto
Toliko gone graditelje lađa
Na posao, da njihov mučni rad
Ni nedjelju razlučit ne može
Od radnog dana? Što se priprema,
Da znojna ova žurba čini noć
U radu danu družicom? Tko može
Poučiti me?

Horacije:

Ja. Bar tako čujem
Šaputat. Našeg bivšeg kralja, čiji
Baš sada nam se lik pojavio,
Norvežanin je negda Fortinbras[6]
Na borbu, kako znate, izazvao,
Jer na to ga je zavist ohola
Potakla; al naš Hamlet, koji je
U ovoj strani poznatog nam svijeta
Na glasu bio sa svog junaštva,
U borbi onoj ubi Fortinbrasa.
Po njihovome onda ugovoru,
Što utvrđen je bio pečatima
I svim, što ište viteštvo i zakon,
Sa svojim je životom Fortinbras
Izgubio i svoje zemlje sve
Te dobitniku one pripadoše.
A jednaki je dio i naš kralj
Založio i da je Fortinbras
Nadvladao ga, zapao bi bio
Taj dio njemu, ko što njegov je
U Hamletovu pripao svojinu
Po istom ugovoru i po smislu
Već spomenutog članka. Ali mladi
Sad Fortinbras, što vatren je i pun
Žestine divlje, zgrnuo je negdje
Na granicama Norvegije četu
Vratolomnih i raspuštenih ljudi
– Za koru hljeba – spremajući nešto,
U čemu je đavolska smionost,
Jer našoj vladi čini se da on
Tek zatim ide, kako bi nam silom
I oružanom rukom oteo
Sve zemlje, koje otac mu je, rekoh,
Izgubio. I to je, držim ja,
Baš glavni razlog našem spremanju
I ovim našim stražama i tome
Komešanju i žurbi toj u zemlji.

Bernard:

Ja mislim da je to i ništa drugo.
I s tim se slaže, što se na straži
Pojavljuje nam onaj kobni lik,
Toliko sličan kralju, koji bješe
I jeste uzrok tome ratu.

Horacije:

To je
Tek prašak, da nam duši pogled smuti.
Za veličine rimske najveće
I slave, kad je moćni JulijePredložak:Fus
Pred padom bio, grobovi su bili
Bez stanovnika, a mrtvaci su
Po ulicama rimskim skvičali
I jecali, u platno umotani.
Baš takve znake burnih događaja,
Što ko glasnici uvijek stupaju
Pred udesom i što su uvod kobnoj
Budućnosti, pokazalo je nebo
I zemlja našem narodu i kraju.
Pojavile se zvijezde ognjenih
Repova, rosa krvava i sunce
Potamnjelo[7], a ona vlažna zvijezda[8],
Što moćna je u kraljevstvu Neptuna[9],
Od pomrčine stradaše toliko
Te rekao bi da je sudnji dan.

(Duh se opet pojavi)

Al tiho! Gle, i opet dolazi!
Zadržat ću ga, pa da me i satre!

(Raširi ruke)

O, stani, varko! Ako imaš glasa
I ako možeš govorom se služit,
Govori!
I ako mogu kakvim dobrim djelom
Umirit tebe, sebi milost steći,
Govori!
Il' ako znadeš tajnu kob na zemlji,
Da spriječimo je, kad je doznamo,
O, zbori!
Il' ako li si ugrabljeno blago
Za svog života nagomilao
U krilu zemlje – jer zbog toga vele,
Obilazite često u smrti
Vi duhovi –

(Pijetao zakukuriječe)

Govori o tom! Stani!
Govori! – Marcele! Zadrži ga.

Marcel:

Da udarim ga kopljem?

Horacije:

Ako neće
Da ustane, udri!

Bernard:

Tu je!

Horacije:

Tu je!

(Duh iščezne)

Marcel:

Mi vrijeđamo ga, prijeteći mu silom,
Gdje on je tako veličanstven! Jer
Neranjiv on je ko i zrak, a pusti
Ti udarci su naši zloban rug.

Bernard:

Govorit htjede baš, kad pijetao je
Zakukurijekao.

Horacije:

A onda se
Sav trgao ko neki teški krivac
Na strašan poziv. Čuo sam, da pijetao,
Što jutarnja je trublja, svojim jasnim
I oštrim grlom boga dana[10] budi,
Te onda dusi, što tumaraju
I lutaju, pa bili u vatri
Il' na moru, na zemlji il' u zraku,
Na njegovu se opomenu žure
Svak u svoj stan. Da to je istina,
Dokazuje i ovaj događaj.

Marcel:

Izgubio se, kad je pijetao
Zakukurijekao. Neki pričaju,
Da prije onog doba godine,
Kad slavi se rođenje našega
Otkupitelja, ptica jutarnja[11]
Dugovetnu svu pjeva noć, i onda
Ni dusi, vele, ne obilaze
I noći zdrave su i ne može
Da naškodi nam zvijezda nijedna,
A vještice i vile gube moć
Za čaranje; jer tako milosno
I blago to je doba.

Horacije:

Čuo sam
A i sam u to nešto vjerujem.
Al' pogledajte kako stupa jutro,
U ružičasti ogrnuto plašt,
Po rosi onog brijega visokog
Na istoku. Sad ostavimo stražu
I ako ste me voljni poslušati,
Dojavit ćemo mladom Hamletu,
Što noćas vidjesmo. Života mi,
Taj duh, što nijem je nama, njemu će
Govorit. Da mu dojavimo to?
Jer to nam naša ljubav nalaže
I dolikuje našoj dužnosti.

Marcel:

Da, hajdmo k njemu, molim vas. Ja znam,
Gdje jutros ćemo najlakše ga naći.

(Odlaze)

  1. ^  Helsingör - kod Shakespearea Elsinore; grad i luka na sjeveroistočnoj obali Danske. U njemu je kraljevski dvorac Kronborg u kojemu je u novije vrijeme Hamlet igran mnogo puta
  2. ^  dio njega (engl. a piece of him) - Postoje različita tumačenja: "dio Horacija" je njegova ruka koja se jedina vidi u mraku ili Horacije u šali kaže da je izjeden of hladnoće, tako da je ostao samo njegov dio. Možda se radi o Horacijevoj ironiji u smislu da zbog nekog razloga "nije sav svoj". Po nekim mišljenjima, Horacje ne vjeruje u duhove, pa "dio njega" znači da je prisutan tijelom, ali ne i umom.
  3. ^  latinac (engl. scholler) - učen čovjek, školar, koji poznaje latinski; prema tadašnjem vjerovanju duhovi su se najbolje "tjerali" latinskim riječima
  4. ^  Prema pučkom vjerovanju, duhovi ne mogu govoriti dok im se netko ne obrati.
  5. ^  prisvajaš (engl. usurpst) - Horacije pretpostavlja da je to ili varalica ili zao duh koji je uzeo lik pokojnog kralja.
  6. ^  Ovdje spomenuti Fortinbras je stric mladog Fortinbrasa koji će na kraju tragedije preuzeti dansku krunu, isto kao što je Hamlet spomenut nekoliko stihova niže zapravo Hamletov otac, odnosno duh.
  7. ^  Julije Cezar
  8. ^  Kometi, pomrina sunca i drugi astronomski poremećaji znak su nesreće. Vjerovalo se da "krvava rosa" također pada s neba, a danas se zna da taj fenomen izazivaju kukci.
  9. ^  vlažna zvijezda - mjesec; mjesec je vlažan jer upravlja plimom i osekom
  10. ^  kraljevstvo Neptuna - more; Shakespeare misli na djelovanje mjeseca na plimu i oseku
  11. ^  bog dana - Apolon, bog sunca
  12. ^  ptica jutarnja - pijetao; po nekim komentarima ševa