Giga Barićeva/1.4.7

←Angelus Posthumus ( fotografija)

Giga Barićeva —  Pero (autoportret) autor: Milan Begović

Gigino vjenčanje→

7. Pero. (Autoportret)

Giga je bila umorna. Glas joj se prekrio mutnom smalaksalošću i zvučio niže od svoje obične visine. I kretnje su joj bile teže. I trepavice. Kad su se rastavljale, kao da se lijepe jedna o drugu.

Irina Aleksandrovna nije ni najmanje sustala. Doduše njezino našminkano lice nije imalo ni inače jačih izraza živahnosti, ali oči, interesirane svima onim različnim historijama, koje je Giga pričala s velikom varijacijom tempa, akcenata i prijelaza, bile su pune i otvorene, kao da je zapravo s njima slušala i shvaćala.

- Još dolazi sedmi, - reče promuklo Giga i palucne jezikom preko usana. - Pero. Pero Sambolec. O kome sam vam već prije nešto rekla. Al ne će mi se dalje govoriti. Umorila sam se.

- Pa nemojte, mila moja, nemojte, - prihvati Ruskinja. Ja znam već dosta. Sve mi je potpuno jasno.

- Ipak, - prihvati Giga, - vrijedno je znati i o njemu nešto bliže. Možda je ono, što je on doživio, najosebujnija epizoda u ovoj ludoj komediji oko mene.

Ona ponovo smoči jezik i grlo s dva, tri kratka gutljaja vina i preda Ruskinji nekakav rukopis. Zatim se diže i reče:

- Dok ja pregledam, što radi Franciska, i da li je već sve priređeno za moje goste, pročitajte ovo. To mi je dao Pero, jer, kako reče, nije imao srca, da mi oči u oči ispriča stvari, kojih se još i danas toliko stidi.

Ostavši sama, Irina Aleksandrovna se približi lampi, otvori onu hartiju i u njoj pročita ovo:

U Sv. Križu Začretju, gdje je moj otac imao malu kuću, nekoliko rali zemlje i u kući grajzleraj s trafikom, došla je u ljetu 1909. god. neka dama i raspitivala se još na kolodvoru je li tu negdje stanuje trgovac Petar Sambolec.

Neki kočijaš, koji se tu nalazio i koji je poznavao moga oca i mene, pokaže prstom na me i reče:

- Evo, milostiva, to mu je sin.

Nas nekoliko dječaka sakupilo se tu i promatralo došljakinju, odjevenu u nekakav zeleni mantl sa zelenim suncobranom.

- Dođi, Pero, amo, - reče kočijaš. - Evo, ova gospođa pita za oca. Odvedi je k njemu.

Gospođa sa zelenim suncobranom, kad je čula, da sam ja sin Petra Sambolca, najprije me pomilovao, a onda se odluči da se prigne i da me izljubi.

- Ja sam tvoja teta. Teta Giza. Je si li ikad čuo za nju?

Pa naravno da sam čuo za nju. Za tetu Gizu iz Amerike. Toliko se već o njoj govorilo, a govori se još i danas kod kuće. I o pokojnom stricu Lojzeku, njezinu mužu, koji je prije dvije godine umro i zato nije više slao ni jednoga dolara, kao što je to nekada običavao dok je bio živ. Onako, prigodice, za Božić ili o Petrovu danu, ili kad su ovdje kod njih bile krstitke.

- Tata je sigurno mislio, da sam vas ja zaboravila, otkad je Lojzek umro.

Pa naravno, da je mislio. Ali se nije ništa srdio. Govorio je: hvala Bogu. Mi njoj nismo ništa. Šta gore, naš otac nije htio da zna za nju. A možda se ipak sjeti prije ili kasnije. Onkl je uvijek pisao, kako je ona dobra i kako hoće da uzme k sebi jedno od nas braće. Ali gdje je to sada, mislio je tata, sad kad je Lojzek mrtav, a ona se možda i preuda, i još dobije djece. Onda smo mi, njegova djeca, pečeni. Svak gleda svoje. I svoje dolare drži za svoje.

Ja sam sve to govorio otvoreno, prostodušno, bez pauza između izreka, hitro, sav rumen i znojan od uzbuđenja i veselja, što, eto, vodim tati čudotvornu tetu Gizu, kao da vodim kakvu kraljicu ili čak Bogorodicu. Ona se srdačno smijala na ono, što sam ja pripovijedao. Katkad se upravo lomila od smijeha. Kad sam svršio, upita me ona:

- A je li ti drago, što sam ipak došla?

- Jest, milostiva, - rekoh ja. - A još bi mi draže bilo, da ste došli prije.

Ona me sve onako uhodeći naprijed i držeći mi ruku preko pleća, opet poljubi i reče:

- Nemoj mi govoriti ni vi, ni milostiva, nego ti i teta Giza. Mi smo bliski rod.

- Da, sad jesmo, - odgovorim ja, - kad si ovdje.

Ona se opet previje od smijeha.

- Ali dok sam bila u Americi?

Još je nešto govorila, pravo se ne sjećam šta i smijala se neprestano. A uvijek sa svojom rukom preko mojih pleća; ruka joj je bila u bijeloj kožnoj rukavici i visjela preko moga ramena.

Najedamput je pogledam u oči i zapitam:

- Čuješ, teta, jesi li se ti tamo preko još jedamput udala?

Sad ona tek prasne u smijeh. Zacenila se gotovo. Sve je odjekivalo negdje dolje u maloj uvali, kako je kričala.

Na to me je opet poljubila i rekla:

- Ne boj se, little Pero, nisam. Nisam se udavala. A i ne ću. Prestara sam ja za to.

Znam, da sam je onda začuđeno pogledao, kao da ispitujem, je li toliko stara, da se ne bi mogla još jednom udati.

Ona je to opazila i upita me:

- Zar ti se ne čini, da sam stara?

Meni pane na pamet, kako tata uvijek odgovara, kad mu netko veli, da je star, i odgovorim joj u istom tonu:

- Vrag je star, tetice, a ne ti.

Njoj su već vrcale suze od smijeha. Nije mogla više ni hodati, nego se ustavila, kikotala i za se nešto govorila. Šta je govorila, nisam razumio, jer je to bilo, kako sam poslije doznao, engleski. Uopće je imala običaj, da reče nešto engleski, kadgod se nečemu čudila, veselila, ili ako se zbog čega srdila i uzrujavala. A i inače je u govoru upotrebljavala one engleske izraze i riječi, što su najčešće upotrebljavani u dijalozima. Na pr. Yes, well, good bye, my darling, beautiful, little Pero i tako dalje.

Kad bi ih izricala, onda bi joj glas postajao guturalniji, a usne joj se nekako čudno stiskale i suzivale, kao da afektira. I kad je hrvatski govorila, bilo je u njezinu akcentu, nešto anglosaskoga kolorita, koji nije nikada više izgubila. Ona zacijelo još i danas zanosi malo na engleski, i još se razbacuje, pa čak i u pismima, svojim beautifulima i darlingima.

Njezina historija, i historija moga strica Lojzeka nije baš bez neke romantike. Možda ne će biti bez interesa, ako ja to ovdje ukratko ispričam. Možda u njoj i leže glavni motivi za ono, što se kasnije sa mnom događalo.

Teta je Giza bila rodom iz Zagreba. Roditelji su joj umrli vrlo rano, i ona je kao malen curičak prešla k nekim dvjema tetkama, koje su se za nju brinule i odgajale je. Čudne su bile te dvije stare gospođe, obje stare usidjelice, tihe, nedruževne, zatvorene, sa staromodnim imenima. Jedna se zvala Sofija, kao žena bana Jelačića, a druga Sidonija, kao hrvatska preporoditeljica Sidonija Ziči-Rubido.

Naravno, međusobno su se apostrofirale Zefa i Sidika, jer je to bilo priručnije i jer je to tako ostalo iz onih vremena, dok su još bile mlađe; dražesne i razmažene djevojčice.

Živjele su u Zagrebu osamljene, ali krajem sedamdesetih godina bio je muž njihove treće sestre, Matilde, premješten u Zagreb. To je donijelo malo varijacije u njihov monotoni i ograničeni život.

Doduše Matilda je pobolijevala i malo je izlazila, al zato su one odlazile često k njoj i zadržavale se tamo, obadvije potpuno lude za sestrinom jedinicom, malom šestogodišnjom Gizom, koju su neprestano darivale igračkama, bombonima i svim mogućim praktičnim stvarima, pa su svome šogoru, koji ionako nije plivao u izobilju, olakšale svaku brigu oko djeteta. Katkad, kad bi mala svojom živahnošću iscrpla materinju strpljivost i kidala joj ionako oslabljene nerve, uzimale su je k sebi na nedjelju, dvije, a i dulje, pak je tako razmazile, da je u kratko vrijeme postala njihovim svemoćnim tiraninom.

Godinu dana poslije preseljenja u Zagreb, umre Matildin muž od upale pluća. One su zato Matildu, ionako već bolesnu, a sada još više izmrcvarenu od tuge, uzele k sebi, gdje je, u jednoj maloj sobici, koja kao da je uvijek čekala na nju, ležala još dva, tri mjeseca, da i ona ode za nikad neprežaljenim mužem.

Materinji instinkti tih dviju usidjelica, toliko vremena suzdržani, nerazviti, neupotrebljeni, prosuše se tada na ono malo i onako već razmaženo, prilično svojeglavo, kapriciozno curče, kao blag ljetni škropac, koji ne napaja bilje, nego mu još više razbuđuje želju za obiljem vode i svježine. Obje tetke postaše njezine sluškinje, dvorkinje, guvernante, vječno zabrinute, neprestano užurbane, na svaki mig pripravne, njezinoj volji podložne, žrtve njenih kaprica i štimunga, oruđe njenih konstantno novih želja i različnih samovolja.

I začudo, one toga nisu osjećale, štaviše, one su se natjecale, koja će joj više ugoditi i koja će je više razmaziti. Bile su sretne, kad su mogle učiniti, što je od njih zahtijevala, pa ako je jedna oklijevala, da joj iz bilo kojeg razloga nešto priušti, to je već druga sve moguće uložila, da joj zadovolji. Na sreću Giza po naravi nije bila zla ni opaka, pa koliko je god iskorištavala slaboću onih za životnu sreću prevarenih usidjelica, toliko im je bila odana, voljela ih je ludo kao i one nju, ulagivala im se i nije nikad propustila da im nešto lijepo kaže ili da im se, kako se ono onda kod njih govorilo, što više ajnšmajhla. Sve tri su jednostavno bile kao troje djece. Najmanje je dijete među njima bila, zapravo, mala Giza. Ona je svaki dan postajala ozbiljnija, a one dvije se nisu mijenjale. Podjetinjile potpuno.

Kućica s bidermajerskom mansardom dolje u još neizgrađenoj Preradovićevoj ulici, među baštama i oranicama, bila je najsretnija, najvedrija, najradosnija kuća u čitavom Zagrebu. Toliko smijeha i bezbrižnosti nije bilo ni u banskim dvorima ni u grofovskim palačama u gornjem gradu.

Teta Zefa je pjevala s Gizom i utrkivala se s njom po bašti, vozikala je u kolicima i pripovijedala joj svaki dan prije spavanja kojekakve priče, sve hrvatski, makar joj to nije išlo lako od ruke, jer je ona išla u školu, dok se učilo njemački. Sidika je napustila Vrazove i Lenauove kanconijere, koji su joj dosada bili sve, pa je pravila odjećice za Gizine bebe, šeširiće i štrimfice i sve to s takvim elanom i nježnošću, kao da ih radi za svoje vlastito dijete, u njoj začeto i od nje rođeno.

Napokon je došlo vrijeme, da Giza mora u školu. Upisale su je u samostansku školu kod opatica.

Davno prije upisa počelo je pripremanje za taj veliki događaj. Još prije ljeta kupile su početnicu, računicu i tablicu s visećom spužvom, škatuljicu za pisaljke i kožnu torbicu, koju su joj neprestano stavljale na leđa i skidale s leđa uživajući, kako joj lijepo pristaje. Sve su to ponijele na ljetovanje, na njihovo malo dobro u Sv. Križ Začretje, kamo su išle svake godine u julu i augustu do polovice septembra. Tamo su počele učiti Gizu slova i čitale joj iz početnice štiva i pjesmice.

Neopazice, hitro prolazile su sretne godine. Škola - ferije, škola - ferije, škola - ferije, i najednom je Giza postala odrasla djevojka. One dvije stare, podjetinjele usidjelice našle su se iznenada pred velikim problemom.

Giza je bila živahna, društvena, htjelo joj se zabave, sastanaka, svijeta.

I teta je Zefa kasala za njom u teatar, na koncerte u Glazbeni Zavod, na žur-fikse u »Kolo«, na sklizalište iza »Kola«, na šetnje u Tuškanac i kojekuda, kud je mladost htjela.

Ona je druga ostajala kod kuće, opet sa svojim liblingdihterima, čekajući, katkad do u kasnu noć, dok se one vrate i strepeći uvijek pred jednim jedinim iznenađenjem: da se Giza ne zaljubi.

Giza međutim nije još ni pomišljala na kakvo zaljubljivanje. Imala je dvije, tri prijateljice, s kojima se pohađala, brbljala s njima o koječem, doznala od njih koješta, progledavala u život, sazrela.

Ali sve je to bilo bez dubljih nemira i poremećenja. Skoro bi se reklo da je površna i indiferentna, neemotivna. Štaviše način, kako je gledala na osjećajni život, imao je u sebi nešto komično-frivolno, a kad je o tome govorila, upotrebljavala je drastične, više puta nedopuštene izraze.

Nije bila nikakva ljepotica. Potpuno sive oči ispod jedva zapažljivih obrva, ponešto ćubast nos s malo zavrnutim nozdrvama i velika usta s tankim usnama, bili su pojedinačno ružni. Ali u njezinu svježem i pametnom posmijehu dobili bi života i izraza i neku čudnu sugestivnost, koja je očaravala.

Najljepše je na njoj bilo možda to, što su čitav njezin tip i način, pa makar je često došla do najskrajnijih granica dopuštene fraze i kretnje, bili bez ikakve trivijalnosti. Sve kao da se oduhovilo, profinilo, pootmenilo, čim bi se ona njim posluživala. A pogotovo su tome šarmu njezine ličnosti podlijegale njezine tete.

I sve je to tako išlo do jednih ferija, kad su kao obično pošle na ljetovanje u Sv. Križ Začretje.

Giza se još jedamput veselila ladanjskom nesputanom životu, gdje je bez ikakva obzira na društvene zahtjeve mogla uživati slobodu i raspojasanost, koju je toliko voljela. Gologlava, bosonoga, u priprostoj haljinici ležakati po ledinama, puzati uz drveće, vrebati na vjeverice, jašiti na nekakvom njihovu kljusetu i naganjati se sa Cezarom, velikim bijelim jarcem, koji je imao bradu kao Napoleon III.

Teta je Zefa pak mislila na žito, na krumpir, na kukuruz, na jabuke, na vinograd, računala koliko će donijeti sijeno, koliko otava, brinula se za svinje i krave, kuhala pekmez i spremala kompot.

A gluha Sidika: ciklame i mondšajn.

Jednoga je jutra sjedila Giza na travi između drveća i čitala nešto. Roman, šta li je to bilo, što ju je vrlo zanimalo. Malo dalje od nje brstio je Cezar sa stabalja grančice, do kojih je mogao doseći. Njegove mliječne, opalne, okrugle oči pazile su međutim, što se događa na malom puteljku, koji je prolazio mimo njih i tamo dolje ulazio u nekakvu šumicu. Vidio je neku dugu crnu pojavu, koja ide polako prema šumi. Prestane s brstenjem, okrene se prema onoj pojavi, podigne visoko svoju bradu, počeka nekoliko sekunda, prsne kroz nozdrve zrak, da mu je zahlaptala labava gubica, pa poleti kao na juriš.

Giza, koja je poznavala Cezarovu agresivnost, podiže odmah glavu i prepozna u onoj pojavi nekog klerika, koga je inače često puta sretala. On je mirno, ne sluteći ništa zla, koracao i čitao svoj brevijar, a jarac je jurio prema njemu.

Ona odbaci knjigu i poleti za životinjom.

Ali bilo je već prekasno. Jedva što je kliknula:

- Cezar!

Cezar tako udari glavom klerika straga, da je dva, tri put posrnuo i u malo što se nije prevalio. Samo mu je vrcnuo iz ruke brevijar, iz koga se rasulo nekoliko svetih sličica.

- Cezar! Cezar! - zvala je Giza trčeći prama njima. Stigla je upravo u času, kad se jarac opet stavio u navalni stav, prignuo rogove i htio udariti zaprepašćena klerika.

Ona primi životinju za ogrlicu, podigne molitvenik, obriše ga o svoje bedro i pruži ga kleriku:

- Oprostite, - reče pogledavši ga prijaznim očima i s malko komičnim smiješkom.

- Molim, molim, - izmuca onaj sakupljajući rasute svece, - bilo je tako iznenada.

- Nisam znala, da je takav bezbožnik, - nadoda Giza i još se jače nasmije. Onda nadoda opet: - Inače navaljuje samo na dječake.

Onaj klerik to je bio brat moga oca. Stud. teol., Vjekoslav Sambolec. Onkl Lojzek.

Tom komičnom pastoralnom uvertirom započela je ljubavna idila između Gize i Lojzeka.

Iz prvine je sve išlo lijepo i glatko. Sretali se oni izjutra na onom puteljku, on s jedne strane sa svojim brevijarom, a ona s druge sa svojim romanom. Tu bi on prekinuo molitvu, a ona poglavlje, šetuckali se, razgovarali, smijali i nadmudrivali.

Poganin Cezar ostajao je kod kuće.

Poslije nekoliko dana pozove Giza mladog teologa, da dođe na večer k njima, da ga predstavi tetkama.

One su bile s njim vrlo prijazne, častile ga vinom i kolačima i pozivale ga, da dođe češće k njima. Nisu ni u snu pomišljale, da bi se među njim i Gizom moglo razviti nešto više od običnog prijateljstva među susjedima.

Lojzek je gotovo svake večeri bio kod njih. Katkad je i večeravao. I zadržavao se igrajući s njima duraka, cvancigfirciga ili domina, sve, dok starice nisu počele dremuckati i klimati umornim glavama.

Najedamput je počeo svijet koješta šuškati. Izgledalo mu malo neobična stvar ono šetkanje, smijuckanje i šaputanje mladog klerika i zagrebačke gospođice. I to još po skrovitim puteljcima u gustom šipražju i za sjenovitim grmljem.

A da stvar dobije i nešto komičnog relijefa Giza se dosjeti, da povede sobom i Cezara, koji se sada nije više prčio na Lojzeka, ali je zato najurio svakoga, tko bi se u stanovitom dijametru usudio približiti njihovu skrovištu. Iza kakva grmlja ili rašlja izvirivala je visoko njegova bradata glava, pa je dominirala živim pametnim pogledom prostorom uokolo, poput kakve admiralske, koja na mostu ratne lađe proučava pučinu pred sobom. Je li opazio sjenku čovjeka ili životinje, prestao bi svojim stereotipnim žvakanjem, počeo puhati i prskati gubicom, meketati, klimatati rozima, zveketati svojim nervoznim repićem i spremati se na navalu.

Župnik, komu je sve to odmah bilo prokazano, pozove jednog dana Lojzeka k sebi.

Tko je ikad vidio takvo šta, bunio se on. I to hoće da bude svećenik. Na očigled cijeloga svijeta. Nekoliko mjeseci prije zaređenja. On doduše ne vjeruje, da se stvar izrodila u nešto grešno i sramotno, ali neuki svijet prosuđuje drukčije. Treba imati obzira prama onoj svetoj haljini, koju nosi na sebi. A i prema onima starim damama, koje svaki zna kao najuzornije, najpobožnije i najčestitije nadaleko i naširoko. Da čuje samo njihove ispovijedi. A on dobro zna, jer ih često ispovijeda. Napokon je tu po srijedi jedna djevojka, sirota, koju valja čuvati, a ne tako izlagati sumnjičenju i olajavanju. Uza sve to još i onaj jarac. Onaj bezobrazni jarac. Je li to tko ikad i igdje na svijetu vidio! On mu od danas zabranjuje te šetnje i te sastanke. Ne posluša li, to će, koliko god mu je teško, obavijestiti nadbiskupa. On ne će takvih skandala u svojoj župi. On ne će sablazni. On ne će poniženja njihova svetog zvanja. Da se katkad prošeta s onom gospođicom među ljudima, da je pohodi kod kuće, da se razgovori malo više i malo dulje, negdje gdje svak može vidjeti i čuti, - Bože moj, - to je dopušteno, u tom nema i ne može da bude nikakva zla. Ali ovako...

Stari je župnik govorio malko promuklim glasom sa živim kretnjama i nemirnim očima.

Prosuo mu se znoj po čelu i po nosu, s koga bi otpuzao cviker i visio skoro horizontalno, dok ga nisu opet pritisla među oči dva župnikova drhtava prsta, srednjak i kažiprst. U akcentu njegovih riječi bilo je blage logike i puno dobrote, pa su i prijetnje izgledale samo onako kao nešto, što valja reći, a ne mora se baš izvršiti.

Lojzek je slušao i šutio. Niti je protestirao, niti se opravdavao. Stajao je uspravno, spustio glavu i desnu ruku, a lijevom se držao za jedno dugme na trbuhu.

- Što imaš da odgovoriš? - upita ga poslije malo pauze župnik. - Šta imaš da odgovoriš?

- Imate pravo, velečasni, - odgovori on dignuvši oči i čeprkajući još uvijek po onom dugmetu.

Župnik mu na to pruži ruku:

- No, drago mi je, - reče, - tko zna da uvidi svoju pogrešku, taj će znati da je i popravi.

Malo drukčije je tekao razgovor između Lojzeka i njegova oca. Tu nije bilo ni mile lale, ni blage logike ni mekanih akcenata. Stari je Zagorac bio opor kao motika i tvrd kao suha zemlja. Njegov je mus sve lomio i mrvio, a sâm se nije dao umekšati.

Kakve su to komedije s onom frajlom iz Zagreba? Otkad on to misli, da je kakav fićfirić, pa može tu hofirati pucama, umjesto da moli svoj brevijar i kleči u crkvi? Kakva je to frajla, što se špancira s klericima i pravi s njim ausfluge u šumu i na livade, gdje nema nikoga, a vodi, mjesto gardedame, onoga divljeg jarca, kome se nitko ne smije približiti? On to više ne će trpjeti. Još samo jedamput, i naći će kućna vrata zatvorena. A ako misli, da se svuče i da se ženi, ne treba da mu dolazi pred oči.

A kad je svršio, reče mu:

- Sad si čul i razmel, kaj sam rekel, ti, velečasni, kaj imaš jarca za mežnara.

- Jesam, - odgovori Lojzek.

Nato stari ispruži lulu prema vratima i reče energično, kako je to činio na kraju raporta, kad je bio feldvebel.

- Ject: kert ajh!

A kad je Lojzek izašao, ode do vrata koja su za njim ostala prikučena i zatvori ih snažnim udarom noge. Pa progunđa kroz zube:

- Ferfluhte bagaž elendige!

Sve to ipak nije ništa koristilo. Ono petnaest dvaest dana, što je Giza ostala još na ladanju, nisu istinabog izlazili na šetnje ni izlete, al on je zalazio k njoj i sjedio tamo koliko mu je god više bilo moguće.

Koncem septembra vratile su se tetke sa Gizom u Zagreb, gdje je morao početi normalni život. I uistinu sve je bilo kao i prije, samo Giza kao da je druga. Nije marila ni za što. Ni za teatar, ni za šetnje s prijateljicama, jedva da je katkad izašla iz kuće sa tetkama. Pogotovo su večeri u maloj kućici s bidermajerskom mansardom bile tihe i sumorne. Giza je izgubila svoj humor i svoje dobro raspoloženje. Šutjela je i špintizirala sjedeći u kakvom fotelju, jedva odgovarala na pitanja, nikad i ništa ne pitala, katkad nešto čitala. Malo jela. Malo spavala.

Tetke su osjećale, da je došao onaj čas, kojeg su se one tako bojale. I povjerile jedna drugoj ono što su osjećale:

Njihova Giza je zaljubljena.

Ali u koga, o tom su šutjele jedna pred drugom. Kao da su se bojale da razmotre stvar malo pobliže. Čekale su možda, da Giza nešto reče. Valjda će ona jednom načeti temu, koja ih je sve tri okupirala.

Kakogod bi koja prošla mimo fotelja, na kome je Giza sjedila, tako bi joj prošla rukom preko glave gladeći nježno kose, kao da je sažaljuje. Kao da s njom suosjeća. Kao da je pita:

- Što radi bolesno srce?

I katkad bi je jedna ili druga uzela na krilo. Ona bi sjela, naslonila glavu na tetkino rame i šutjela kao prava bolesnica.

Jedamput je tako, sjedeći na koljenima gluhe Sidike, iznenada zaplakala. Ne baš zajecala ili se zacenila, samo su joj suze puzle, velike, velike, sve jedna za drugom, kao kišne kaplje niz telegrafske žice. U isti trenutak prosuziše i one dvije stare usidjelice. Bez jecaja. Samo su im se rozale kaplje ispod trepavica i ostavljale za sobom debeo trag na obrazima. Ostale su tako dugo, u teškoj osamljenoj večernjoj tišini, koju bi katkad poremetila škripa federa u foteljima, na kojima su sjedile, pucanj u kakvu komadu pokućstva ili njihov šmrcaj.

Ali o Lojzeku nijedna ni riječi. A ipak sve su se njihove misli bavile njime. I ničim drugim.

Otkad su se vratile u Zagreb, nisu ništa čule o njemu. Rastali su se tamo, na ladanju, najsrdačnije. On je obećao, da će ih pohoditi i sad je očekivala svaka za se, da će doći. Al nit se javljao, nit je dolazio.

Odavna je morao biti u Zagrebu. Već je konac oktobra, a početkom novembra mora reći svoju prvu misu.

Obećao im je također, da će ih pozvati na tu svečanost i zaželio je svakako, da i one budu tamo nazočne. Sve tri.

U vrijeme te teške depresije i duševnih nemira došlo je još nešto, što ih je potpuno zgnječilo. Kao preša jabuke iz koje se pravi jabučnjak. Rascijepane, smrvljene, skašene.

Gradska je općina namjeravala produžiti Preradovićevu ulicu sve do željezničke pruge. Tome produženju imala je postati prva žrtva njihova mala kućica, koja je stajala upravo na sredini trasiranog prostora. Ne pristanu li dragovoljno na uvjete, koje im je nudio grad, čekala ih je eksproprijacija.

Uzalud je stara Zefa optrčavala sve instance, protestirala, rekurirala. Svuda i na sve jedan te isti odgovor: nagoditi se ili će morati da primi što joj se da. Kućice s bidermajerskom mansardom mora nestati. One će se iseliti bogzna kuda, među nepoznate zidove, na parkete po kojima ne će znati hodati, pod visoke nove plafone, pod kojima će biti hladno i neugodno.

A bašta? U koju je tako svečano dolazilo proljeće s velikim buketima procvjetalih voćaka? S jorgovanom, bijelim i rumenim? Sa pčelama, koje zvrndaju i zuje kao milijoni malih harfica?

Kako da ostave onu jabuku sa škrletnim plodom, koji puni mirisom njihove ormare i komode? A šta će biti s onim šljivama, od kojih su tako izvrsne »cvečkenknedle«, koje Giza tako rado jede, sve po deset najedamput? A ona aleja s maćuhicama? A ona druga s portulakom, kojeg sunce otvara i zatvara, kao šarena dječja ošca? Dječja ošca, puste iluzije njihova neiživljena života.

Da su ih bar pustili, da umru ondje, gdje su se rodile! Još to nekoliko godina mogao je Zagreb ostati s kratkom Preradovićevom ulicom, kao što je sada. A poslije nek je produlje, ako hoće, sve do Save. I preko Save.

Ovako: prije nego prođe godina dana, otjerane iz svojih toplih zakutaka, otići će nekud, kao dvije odocnjele lastavice, ususret nepogodama i nemirima. Nekud, gdje nema cilja.

Dok su jedamput tako sentimentizirale, sjedeći sve tri zajedno, na onom velikom kanapeju, Giza među njima, kao tri osuđenice, a jesenja kiša kuckala po staklima svojim mokrim noktima, netko je potegao zvono na vrtnim vratima.

Giza skoči, otvori jedno staklo, koje je već tako udešeno na nekim prozorima, i provuče glavu, koju obasuše kapljice:

- Tko je? - upita ona.

Čim je dobila odgovor, poleti k izlazu dobacivši tetkama sva blještava od radosti:

- Lojzek!

Za njom pohrliše, u malim skakutavim koracima obje starice, ustavivši se na kućnjem ulazu, Dok je Giza pustila Lojzeka i prebacila mu oko vrata obje ruke.

To je uopće bio njihov prvi poljubac i zagrljaj.

Tetkama se to pričinilo potpuno prirodno i razumljivo, tako da su ga i one, čim je došao do njih, zagrlile i poljubile.

Obasule su ga sa stotinu pitanja. Pravo unakrsno preslušavanje. Gdje je bio tako dugo? Zašto se nije javljao? Što je radio? Kad će čitati prvu misu? Kako to, da je odjeven u obično građansko odijelo? I još koješta.

Kad bi one samo znale, šta je on sve preživio kroz to vrijeme, dok nisu čule za njega. Za to se i nije javljao. Šta da im zanovijeta svojim brigama i raspoloženjima?

Mislio je doći, kad on svrši, kad im bude mogao reći, što je napokon s njim.

I, eto, sad je došao. Sve je svršeno. Nit će on biti pop, nit će ikada čitati svete mise.

Svukao se.

Što se one tome čude! Nije to za nj. Bolje je biti običan dobar građanin, nego neuvjeren svećenik. Ljude je lako prevariti, ali Boga ne. On vjeruje u Boga, on Boga poštuje. On ga se i boji. Pa nije mogao da mu laže.

Sa starim, s ocem bilo je vrlo teško. On toga ne razumije. On misli, da je Bog kakav feldvebel i da je glavno doći k njemu na raport, stati aptaht i biti dobro abrihtan.

I ne će više da zna za nj. On da nije njegov sin. Nek radi što hoće, nek ide kud hoće.

Poslao je k njemu brata, Petra, da ga pokuša nagovoriti da se ne skida, a kad Petar nije uspio, isplatio mu je materinji dio i kertajh.

- Ti tamo, a mi amo. Ti beskućnik, protuha, izrod, a mi pod svojim krovom, uz svoje ognjište, na svojoj zemlji. - Ferfluhte bagaž elendige!

Tu je malo zastao. Vidio je, kako se ona tri para mokrih očiju cakle pred njim i prekinuo se. Nije znao, da se i one u taj čas osjećaju izbačene i prognane, jedno te isto s njim, beskućnikom i izopćenikom.

Pa šta će sada? Kuda će?

Kuda i toliki drugi. U svijet. Da steče. Da im pokaže, kako ga Bog nije ostavio, iako oni jesu. Dva-tri mjeseca ostat će još tu u Zagrebu, a onda kad prođe zima, u Havre ili Rotterdam, pa preko velike vode.

Giza ga je gledala sa sve to većim zaprepaštenjem. Njezine se oči raširile i zauzele čitav prostor u očnicama. Ona privuče drhtave prste na donju usnicu i jedva prošapta:

- U Ameriku!

- Jest, u Ameriku, - potvrdi on. - Tamo je i jedan moj prijatelj, iz našega mjesta, kome ide dobro. Pisao sam mu i on će mi biti pri ruci.

Sad se Gizi spustiše ruke u krilo, oči se stisnuše kao dva ovalna prozorčića i reče više za se, nego za nj:

- A ja?

To je bilo prvi put, što je neko od njih doveo u vezu njihove udese. O tom se zacijelo mislilo i ovamo i onamo, al nikad se nije govorilo. Uopće svi njihovi dugi razgovori, tamo, na ladanju, nisu ni izdaleka bili slični razgovorima između zaljubljenih. Možda je baš ona haljina Lojzekova bila što ih je u tome spriječavala. Njemu se činilo, kako je apsurd izgovarati neke riječi, koje su u najvećem kontrastu sa crnom sutanom, što je na njemu. Ili je sutana laž, ili on govori laž.

Pa je radije govorio o knjigama, koje je čitao, o prirodi, koju je volio, o dogođajima u svijetu i oko njih, bez ikakvih aluzija na ono, što je nastajalo među njima.

Kad su se onda rastali, pružajući jedno drugome ruku, osjetili su svaki za se, da se vole. Kao da su jedno drugom već davno sve priznali i ispovjedili.

Stoga se Gizino pitanje činilo Lojzeku potpuno logično i prirodno. Ona je morala to reći, on je i očekivao, da će nešto takvo reći. Pa je i odgovorio, kao da je već pripravljen:

- Čim se namjestim i vidim, da možemo živjeti, doći ću po vas.

kad je došlo vrijeme, da Lojzek pođe u Ameriku, on nije išao sâm. I Giza je pošla s njim. Tetke su se već pobrinule, da to ispane tako. Pitale se one, zašto da se to dvoje rastane i živi daleko jedno od drugoga, i čeka godine, i pogine jedno za drugim, kad to može biti drukčije?

Da on možda na nju zaboravi, da zavoli drugu, pa da Giza ostane usidjelica kao i one, da ostane bez života i bez ljubavi kao i one?

Od ono svoje male rente slat će joj nešto, a za vjenčanje i put bit će također dosta, kad im grad isplati eksproprirano zemljište. One će naći negdje dvije sobice, u kakvoj mirnoj gornjogradskoj ulici, pa će živjeti i nadalje same, bez bidermajerske mansardice, bez bašte, bez pčela, bez jorgovana i portulaka.

Samo da je Gizi dobro. Samo da je ona sretna.

I Gizi je bilo dobro. I bila je sretna.

Godine su tekle bez kriza i tegoba. Svako pismo, što im je otuda dolazilo, bilo je vedro, veselo, puno pouzdanja. Spominjala je često godine svoje provedene uz njih, svoje žongliranje i kankane i obećavala im, da će doći da ih vidi.

One toga nisu dočekale.

Jedne zime, jedne subote umrla je Zefi. Prehladila se, legla, prebacila pokrivalo preko glave, kao bolesna ptica krilo, i umrla.

Prije neg je došla druga subota, otišla je i Sidika. Nije ni čula, kad joj je smrt rekla, da ide. Šprahror je ležao na krevetu, a nju su našli u fotelju. S rukama na foteljskim ručicama, kao da spava.

Iste godine ostavio je ovaj svijet i stari feldvebel u Sv. Križu Začretju.

Petar je pisao bratu, da je otac i na samrtnoj postelji ostao krut i tvrd kao motika. Bunio se sve do zadnjeg izdisaja:

- Ferfluhte bagaž elendige.

Prošlo je još nekoliko godina. Onkl Lojzek je radio i postao bogat čovjek. Sve onako kako je htio i želio. Usprkos očeva prokletstva.

Da se oduži Bogu, kojemu je nehotice krivo učinio, dao je sagraditi nov oltar u župnoj crkvi u Sv. Križu Začretju. Da se izmiri s ocem, stavio mu je na grob spomenik od glatkog crnog mramora. A i na brata je mislio, i na njegovu djecu, među kojima sam jedno i ja.

I zato smo se onda svi vrlo radovali, kad je iznenada banula u Sv. Križ Začretje teta Giza, njegova udovica.

Ona je pitala gdje stanuje moj otac, jer je znala da mi nismo više u onoj kući, koju je ona poznavala, nego da smo sagradili jednu drugu kraj ceste, gdje je promet življi i gdje je zgodnije mjesto za dućan.

Kad se dobro ispripovijedala o svom Lojzeku, o njihovu životu tamo u Americi, o njegovoj bolesti i smrti, o njezinim namjerama da ostane i živi u Zagrebu, gdje je već i kuću kupila, o tome, kako će sada svoje malo imanje, gdje je nekad običavala ljetovati s tetkama i koje je poslije njihove smrti dala u zakup, preurediti, proširiti, napraviti park s ribnjacima i vodoskocima, kućicu pretvoriti u mali dvorac s terasama i lođama, verandama i altanama, a oko svega veliku rešetku od željeza s vratima, na kojima će biti zlatni monogram V. S. - Vjekoslav Sambolec - i kad je čula sve o našoj familiji, naučila kako se zove sva ta dječurlija, moja braća i sestre, mlađi od mene, informirala se o očevim materijalnim prilikama, koje su nam dopuštale čedno seosko življenje, a isključivale svaku pomisao na školanje, pa bilo to i jednog od nas, reče:

- Well, dragi šogore, sve će biti dobro. Za djecu ću misliti ja. Za svih petero. I za malog Lojzeka, koji se zove kao moj pokojni, i za Štefeka i za Jalžu, i za Tončeka.

Ja sam mislio, da je mene zaboravila, pa nadodam:

- I za Peru!

- Yes, my Darling, - klikne ona, - i za Peru! Tebe ću odmah uzeti k sebi. Pa ćeš u gimnaziju.

Teti Gizi je moglo biti oko trideset sedam godina, kad sam ja došao k njoj u Zagreb. Njezina je kuća bila na Akademskom trgu, moderna jedna zgrada s visokim parterom i prvim katom, velikim prozorima, lijepim portalom, mramornim trijemom i stubama, koje su se pri dnu otvarale, a sa strane imale mramornu balustradu, što je svršavala s dva pijedestala, na kojima su bile dvije zlatne ženske figure s lampama u ruci.

Ušao sam u tu kuću kao u kakav hram, s respektom i strahopoštovanjem. Već na kolodvoru bio sam neobično impresioniran: dočekala nas ekipaža s kočijašem u nekakvu cilindru sa srebrnom vrpcom, bijelim rukavicama i livreji, na kojoj su se svijetlila velika okrugla dugmeta kao petokrunaši. Pred kućnim vratima čekao je opet jedan drugi, jednako tako obučeni čovjek. Čim nas je ugledao, skine cilinder s glave i otvori vratašca od ekipaže, onda pohiti i otvori nam kućna vrata.

Na vratima ga teta upita nešto engleski, a on se ukočio kao vojnik i odgovorio mičući samo usnicama:

- Yes!

- Yes!

- Yes!

Bio je sav obrijan, osim dugih zalistaka, koji su mu dopirali do vilice. A imao je prednje zube zlatne, zbog čega mi je u onaj čas vrlo imponirao.

Teta me je najprije odvela u moju sobu, s izgledom u baštu, nasred koje je prskao vodoskok i gdje su među palmama i oleandrima stale nekakve kamene statue. Bila je ta soba zračna i velika, sa štukovanim plafonom i jednim kristalnim lusterom, koji je u taj čas zveckao, kao da je pun sitnih zvončića. Valjda je netko hodao nad nama. Možda kakva sobarica, kojoj se žurilo da nešto pospremi. Al ja to nisam ispitivao. Ja sam samo slušao zvončiće:

- Cink. Cink. Cincincin.

Divota!

U sobi je bio širok krevet. Sav od zlata, mislio sam ja, kao i zubi onog lakaja. Žutio se, svijetlio, da sam se mogao ogledati u njemu. Ja sam se, poslije kad sam ostao sâm, i ogledavao u onim sjajnim motkama, što su od moje glave napravile nekakvo dugo jaje s rastegnutim licem.

A na noćnom ormariću lampa, kakve još nikad nisam vidio. Dosta je bilo da pritisnem nekakvo puce i upalila se. Hoćeš li da spavaš, opet pritisneš puce, i ona se odmah utrne.

Još je jedno puce bilo tu: kad sam htio da dođe sobarica. Samo pritisni drugo puce:

- Što izvoli mladi gospodin?

- Donesite mi, molim vas, fruštuk.

I za sekundu je došao na srebrnoj tasi fruštuk.

Divota!

Onog istog popodneva sjela je teta sa mnom u ekipaž i vodila me od dućana do dućana. Kad sam ušao u posljednji, nisam imao nijednog komadića odjeće ili obuće na sebi, s kojima sam ušao u prvi. Preobukla me svega od cipela i čarapa do košulje i kapice. Sve novo.

Kad sam bio gotov, dovela me, u onom posljednjem dućanu pred ogledalo:

- Pogledaj se, my Darling, kako se sam sebi sviđaš?

Boga mi, nisam više prepoznao onog Peru, fakina iz Sv. Križa Začretja. Bio sam ja neki drugi Pera, dotjeran, zgodan, nobl, u onom mornarskom odijelu s dugim pantalonima, bijelim ovratnikom sa zvjezdicama po strani i modrom kapicom što ima sprijeda natpis S. M. S. Viribus Unitis.

Pomislio sam odmah, iako nisam znao što to znači:

- My Darling!

Al to nije bilo sve. Navečer je bio onaj ormar u mojoj sobi pun: i odijela, i košuljica, i rublja, i cipela i rukavica. A na stolu torba za školu i knjige, i sve što treba za pisanje, a u stolu ladica, ne jedna, nego tri i svaka sa svojim ključićem.

Divota!

Navečer, kad sam se rastajao od tetke, da pođem spavati, zagrlio sam je čvrsto, čvrsto, u zahvalnu oduševljenju.

Ona mi je rekla:

- Pero, sve ćeš imati što god hoćeš, samo moraš učiti. Ja hoću da budeš pravi čovjek.

Prošlo je bilo pet šest godina, što sam živio s tetkom Gizom, i kroz sve to vrijeme išlo je sve glatko i normalno u meni i oko mene. Išao sam redovito u školu, učio sam dobro, razvijao se postepeno čitajući mnogo, baveći se muzikom, za koju sam imao mnogo dara, i modernim jezicima, za koje mi je predmete teta uzela privatne učitelje. Svake godine o božićnim ferijama išli smo zajedno na jedno kraće putovanje, u ljetu smo provodili nekoliko nedjelja na moru, a nekoliko na njezinu imanju u Sv. Križ-Začretju.

Tamo sam također stanovao kod nje. Ali to vrijeme u rodnom mjestu, uz roditelje, bilo mi je ispočetka najdraže od svega.

I najviše sam se veselio kad sam bio kod njih na ručku uz njihov priprosti stol, bez srebrnog jedaćeg pribora i stolovatih čaša, bez lakaja, koji čeka iza mojih leđa, da dohvati svojim rukama u rukavicama moj uprljani tanjur. Tamo sam smio hvatati prstima batake od pohanaca, tamo sam se napokon mogao najesti punjene paprike i onoga nenatkriljivog variva od buče, koji je pod iskusnom kuhačom moje mame dobivao sve arome i sve tečnosti najrafiniranijih menija tetina kuhara.

Tamo sam se našao sa starim drugovima, s kojima sam potajno, od popodne, dok je teta Giza spavala, obišao stara igrališta u šumi, kod vode ili na kolodvoru, gdje smo onda upriličili natjecanja i fakinaže kao ono nekada, dok još nisam ni sanjao, da ću se voziti ekipažama i poslije ručka prati prste u zdjelici mlake vode s koricom od limuna.

Nisam ja baš bio željan drugova, jer sam i u Zagrebu imao njih nekoliko, koji su k meni dolazili i s kojima sam išao katkad i na šetnju. Ali sav sadržaj toga drugovanja bio je skladan, pitom, bez uzbuđenja, bez raspojasanosti. Šah, poštanske marke, muziciranje, šport i još koješta slično, s plahim debatama, mlakim nesuglasicama i popustljivim pomirenjima.

Ovdje je pak drugovanje bilo vječna napetost, nemir, divljost, opasnost, strast. Kad smo se god razilazili, bili smo uvijek ugrijani, crveni, oznojeni, poderani, okrvavljeni.

Koliko je puta to svršavalo svađom, krikom i kamenicama!

A naši razgovori! Sve one uličarske i trivijalne fraze, one nepristojne riječi, psovke i uzrečice, kojih sam se čuvao kroz deset mjeseci, zvučile su mi tada tako ugodno u ušima i klizale se tako glatko s moga jezika, kao da su protesti za sve uljuđenje i obzire, koji su me u gradu vezali i sputavali.

Jest, ti kratki boravci na ladanju bili su za me neka vrsta podsvijesnog oslobođenja i iživljenja, nešto što je bilo kao buka prema svima onima ropstvima, kojima je podčinjen civilizirani čovjek i u koje sam i ja, surovi seljački sin, bio upregnut.

Doduše, ja nisam osjećao ni muke ni otpora ni odvratnosti prema tim zahtjevima, i podvrgao sam im se spontano i ispunjavao ih skrupulozno, pa i onda kad nitko nije kontrolirao i kad sam im mogao izbjegnuti.

Tek kad sam se ovako vraćao onamo, gdje sam proveo svoje djetinjstvo, koje nije poznavalo ni obzira ni etiketa, ni ograničenja, kome nije nitko krotio instinkte, ni savijao zanose, ni moderirao izraze, osjetio sam što sam izgubio i tražio sam da to nadoknadim.

Samo što to više nije bilo ono pravo. Jedva jedna reminiscencija. Surogat možda. Ili još manje: san.

Jer svakih novih ferija činilo mi se, da su mi oni moji drugovi sve više tuđi. Potreba za njihovim društvom bila je sve manja. Svaki put sam izgubio po koji detalj, u kome sam prije toliko uživao.

Kad sam tako iza svršetka petog gimnazijskog razreda došao tamo na ljetovanje, nisam ih više ni tražio. Pozdravio sam se s njima, izmijenio nekoliko riječi, srdačno, prijazno, ali sastanaka više nije bilo, ni igara, ni natezanja ni onog uličarskog žargona, kojeg sam nekad tako volio.

Mati se vrlo začudila, kad me je taj put vidjela. Bio sam trgnuo u vis, skoro za čitavu glavu viši od nje, oplećatio, okrupnio se.

One sam se godine bavio mnogo športom, osobito tenisom, mačevanjem, jašenjem. Moj je biceps imponirao svima mojim drugovima i za vrijeme školskih pauza vješali su se o nj po dva i tri ujedamput, a da se nisam ni ganuo.

Teta Giza je bila izvrsna jahačica. To je zapravo, osim putovanja, bila jedina njezina pasija.

Kadgod nam je dopuštalo vrijeme, izjašili bismo nas dvoje oko šest sati ujutro u Maksimir ili na Jarun, a ljeti i ranije.

Jedan takav izlet na Jarun svršio je po mene vrlo zlo.

Izjašili smo taj put dosta rano u jesenje magleno jutro. Šumski su putovi bili mokri, i stabla su bila mokra. I grančice, s kojih su se na momente spuštale krupne kaplje. Zrak svjež, vlažan, bez vjetra.

Natjecali smo se sad u kasu, sad u galopu.

Ona je vanredno lijepo sjedila. Vitka, kao kakav mladi atlet, s malim bokovima, u svom jahačkom dresu s tvrdim šeširom, držeći energično dugom rukom uzde svojoj engleskoj bedeviji i stišćući tvrdo jednu usnu o drugu.

Znala me je katkad preteći za dobar komad. Onda je vikala:

- Ulovi me! Ulovi me, ako možeš!

Kad bih ja za njom poletio, onda bi se ustavila da me vidi. Promatrala me s vanrednim zadovoljstvom. I kliktala je sva osjajena i nasmijana:

- Sjajno, my Darling!

Jašeći onda korakom, govorila mi je, kako je pravi užitak gledati me kako sjedim na konju.

- Tek danas vidim, kako si postao lijep, Pero, - nadoda i spusti stidljivo oči kao mlada curica.

Onda iza nekoliko koraka:

- Donedavno si još bio dijete.

Ja sam šutio, sa sitnim smiješkom na usnama. Al oba puta, kad je svršila svoju izreku, prošli su mi neugodni trnci kroz tijelo, kao da mi nije bilo ugodno čuti to iz njezinih usta.

Sad je i ona zašutjela.

Konji su koracali u istom tempu. I nas dvoje smo micali tjelesima: naprijed - natrag, naprijed - natrag, u tempu s konjima.

Napokon ona progovori opet:

- Najgore je, što se mora stariti.

Ja sam mislio, baš prije negoli je ona to rekla, kako ona vanredno mlado izgleda. Grjehota, što čovjek zna za njezine godine. Inače svak bi joj dao bar deset manje.

- Ti se ne možeš tužiti, tetice, - rekoh ja na to. - Izgledaš kao djevojčica.

Ona me pogleda i odgovori mirno:

- Ja nisam to rekla, da provociram tvoj kompliment, my Darling. Nit ja hoću da ikome izgledam kao mlada djevojčica. Meni je samo žao, što starim.

Zašuti za časak, pa nadoda rezignirano:

- Slijedeći mjesec četrdesetdruga.

Mladi svijet ima uvijek neke predrasude u pogledu godina i starosti. Njemu uvijek izgleda, da netko, komu je četrdeset, pedeset godina, mora potpuno obračunati sa životom. On misli, da ne će, kad dostigne te godine, težiti ni za čim, što ga danas tako uzbuđuje i zauzima.

Onda sam i ja tako mislio. Žena od četrdesetdvije godine! Pa to su godine bakicâ. Tad se već sjedi u zapećku i plete čarape. Šta joj inače preostaje?

U sebi sam potpuno odobravao, što je malo prije rekla. Naravno, da stari. I bilo je vrlo glupo od mene, što sam joj rekao, da izgleda kao mlada djevojčica.

U taj čas opet pogledam na nju. Htio sam da konstatiram, kako je sve točno onako, kako ona veli. Ali na moje veliko iznenađenje nisam nikako mogao da vidim na njoj ma i jednog traga starosti. Jutarnjim zrakom osvježeno njezino lice bilo je živo i mlado, usprkos očiju napunjenih rezignacijom.

Volio sam je u onaj čas.

Da smo kod kuće i da sjedimo jedno uz drugo, zacijelo bih je pomilovao po licu i rekao joj:

- Ne žalosti se, tetice. Ja te volim, pa da ti je i šezdeset godina.

I odlučio sam, da tako učinim, kad budemo navečer zajedno sjedili i razgovarali.

Ona međutim pogleda na uru:

- Moramo se vratiti, zakasnit ćeš u školu.

Kad smo se okrenuli reče:

- A sad u galopu do kraja šume?

Ona je poletjela, a ja za njom, u udaljenosti od nekoliko koraka. Široka staza bila je puna lišća, i ono je šuštalo pod kopitama naših konja. Osjećao sam pejsaž oko sebe: Stabalje je bilo polugolo a svako malo vremena padao je po koji veliki, široki list, polako, viseći u zraku, kao minijaturni padobran. Pod sve to rjeđom maglom slutio sam sunčane svijetle ruke, kako se polako probijaju da dotaknu zemlju. Zacijelo će kasnije biti ugodan i krasan sunčan dan, jedan od onih jesenjih dana, kad je Zagreb najljepši. Kad ima čovjek dojam, da i nije grad oko njega sa tolikim kućama, ljudima, ulicama i dućanima, nego kakva intimna, topla veranda, gdje se sakupilo veselo društvo.

Pomišljao sam, kako ćemo nas dva, tri druga iz moga razreda kao obično poslije škole poći na Zrinjevac i stajati tamo pod platanama gledajući svijet što prolazi. Mlade dame i djevojke, koje se sakupe tamo oko podne, na dva tri srka sunca prije ručka. Kao na aperitiv.

Ima ih nekoliko, koje dolaze tamo redovito, gotovo svaki dan. Znao sam, kako su obučene, kako hodaju i kako se smiju. I glasove im poznam.

Ali kad sam daleko od njih i mislim na njih, onda im ne vidim drugo, nego oči.

Ima ih možda desetak, na koje rado mislim. Desetak pari očiju. Među kojima nema ni jednog, koji bih najvolio, jer ih sve volim jednako. Kad koji ne dođe tamo pod platane, onda mi se čini, da mi je baš najdraži onaj, koji nije tu. Ali kad je onaj tu, a koji drugi nije, onda mi je opet onaj drugi najdraži.

Konj je galopirao u jednakim skokovima, dizao me i spuštao. Ritmizirao savršeno moje misli.

Teta Giza je poodmakla daleko naprijed. Njena crna, tanka pojava izgledala je kroz tanku maglu kao jedna od onih bazarskih silhueta na mliječnom staklu.

- Kako je daleko! - pomislio sam.

Daleko od mene čitavih dvadeset i šest godina. Toliko sam ja mlađi od nje. Koliko sam zaostajao!

Da su tu one jedne oči sa Zrinjevca, one plavo-sive mutne ili one crno-modre jasne, ne bi letjele naprijed. Ostajale bi kraj mene. Ili kad bi otišle naprijed, dostigao bi ih.

I podbô sam konja malko jače.

Konj je poletio hitrije. Najednom sam čuo neko pucketanje ispod njegovih nogu, a u isti čas je posrnuo tako naglo i jako, da sam ispao iz sedla i pao preda nj.

Morao sam jako zajauknuti. Ležao sam s golom glavom u vlažnom lišću, nepomičan u nekoj polovičnoj nesvijesti, kroz koju sam osjećao očajne boli u jednoj nozi i miris vlažnog tla. Čuo sam malo poslije i tetu Gizu, kako me, sva prestrašena i očajna, miluje i posipa kolonjskom vodom, koju je uvijek nosila sobom, i zove:

- Pero! Pero! Šta ti je!

I konj je hrzao stojeći nepomično uza me.

Čuo sam sve, ali boli su bile tako užasne, da nisam mogao doći potpuno k sebi ni otvoriti oči. Stenjao sam samo.

Ona je neprestano govorila i milovala me:

- Pero! Probudi se! Gdje te boli! A ovdje nema nikoga! My god! My god! My god!

Napokon sam došao k sebi i otvorio oči. Njezino je lice upravo visjelo nad mojim. Digao sam ruku i pomilovao je po obrazu stenjući:

- Noga.

Kriknuo sam tako snažno, da je sva daleka šuma odjeknula, kad me je primila za desnu nogu povrh gležnja.

Onda je skinula sedlo s moga konja, pridigla mi gornje tijelo i podbočila me njime otraga. Držala je, da mi se slomila kost.

Kad sam joj rekao, kako sam pao, konstatirala je, da je na cesti bila prilično velika hrpa zemlje, krtičji humak i uza nj jedna velika suha grana, raskidana na nekoliko komada.

Konj je u trku nagazio na onaj humak, a u isti čas zaplela mu se grana među prednje noge i posrnuo je.

- Ja idem, da nađem u blizini kakav telefon, - reče ona, - pa ću se odmah vratiti.

Čekali smo dugo, dok su došla kola »Društva za spasavanje«.

Sjedila je uza me, držala moju glavu na svom ramenu, plakala i tješila me, kao da mi je majka. Meni je neizdrživa bol svrdlala u mozgu, kao da mi je rana u njemu, a ne na nozi.

Nije me nikako htjela dati u bolnicu.

- To se da, - rekla je, - sve kod kuće udesiti.

Dva kirurga su me pregledala. Slučaj nije bio težak, Nekoliko nedjelja noga u gipsu i sve će opet biti dobro.

- Moći će i plesati. A i jašiti, - reče kirurg, - samo malo pametnije.

Ležao sam u prvom katu u biblioteci, koja je bila spojena jednim vratima sa sobom, u kojoj je tetka Giza spavala. Inače bi morala svaki čas silaziti dolje u parter, jer je htjela, da me dvori sama i da je mogu pozvati i u noći, ako mi šta ustreba. I jela je sa mnom u biblioteci.

Kad su čuli za moju nezgodu došli su i otac i mati, da me pohode. I mlađi brat, koji je bio već u drugom razredu gimnazije i stanovao u plemićkom konviktu.

Do tri četiri nedjelje bit će opet sve u redu.

Dolazili su i neki moji drugovi, pa sam s njima prolazio materijal, što se za to vrijeme učio u školi. I razgovarali smo, i igrali šaha, i prevrtali sve male događaje u školi i izvan škole, koji su nas zanimali.

Referirali su mi također, šta se događa na Zrinjevca, ispod platana, u podne i predvečer na promenadi.

Sivo-modre mutne oči imaju dunklplavi regenmantl, a crno-modre jasne, sivi. Od nekoliko dana ide s njima neki gospodin u širokom kariranom ulsteru, koji se ljulja na njemu kao zvono sv. Kralja. Samo da ne zvoni.

Ona blondina s baritonalnim glasom ne dolazi ima dva-tri dana. Samo njezina prijateljica, a s njom jedna nova, neka dugačka žuta glista, koju nisu dosada nikad vidjeli. Ako svi znaci ne varaju: provincija.

Dalmatinka, kad je opazila, da mene nema, prolazeći mimo njih, rekla je glasno, da smo mogli čuti:

- Jašio je sa svojom lijepom tetom i slomio nogu.

Čitala je zacijelo u novinama, koje su donijele bilješku o mojoj nezgodi na Jarunu.

Otkuda samo zna za moju lijepu tetu?

Ona, koju smo zvali Lady Godiva, nitko ne zna zašto, ne ide više s onom, koju smo zvali, radi crne, čupave frizure i debelih usnica, Saloma. Rastale su se, izgleda.

A mala Dido, s frizurom na zvrkove, skinula je zvrkove. Sad ima dugo, usko lice kao kruškica.

Elza od Brabanta ide s nekim časnikom i neprestano govore njemački. I pravi se tako »vihtig«. Al zato ipak koketira i s drugima, i to tako hitro i vješto, kao da ima tucet očiju, a ne jedne.

I tako naprijed.

Poslije večere sjedila bi teta Giza dugo kraj mene i pripovijedala koješta. Tako sam doznao za mnoge detalje njezina života. Sve ono što sam na početku ove moje duge ispovijesti ispričao. O njezinim tetkama Zefi i Sidiki, o njezinoj mladosti, o jarcu Cezaru i onklu Lojzeku, koji je onda, kad ga je upoznala, bio meni sličan.

Ne mnogo, ali nešto u onoj crti oko usta.

I smijao se poput mene.

Njezin način pripovijedanja bio je živ, slikovit, neobično zanimiv. Čitavo je njeno lice sudjelovalo. I ruke. I prsti.

Kad je opisivala svoje djevojačke bravure, ili iznosila anegdote za anegdotom, onda je jednostavno još jednom proživljavala svoju mladost.

I toliko je sugestivne snage bilo u njenim riječima, da je i mene povukla za sobom. Činilo mi se - možda je tome bila uzrokom i moja bolest, a možda i njezina blizina, tako temperamentna - kao da je ona i sada još uvijek ona mala djevojčica od nekada. Nasmijano, ugrijano njeno lice izgledalo je svježe i primamljivo. Promatrao sam njene usne, koje su se u govoru dizale i zatvarale, i mislio na poljupce, koje mi je toliko puta dala, one dobre rodbinske poljupce, koje sam primao bez ikakvih uzbuđenja.

Čudio sam se, kako sam mogao, da ih ne osjetim i ne uživam. Pa ona je lijepa, govorio sam sâm sebi. Ima pravo ona Dalmatinka.

Kad je pak stala da priča o varijeteu, i počela da se producira kao klauni, i napokon kad je zaplesala kankan, dižući svoju fino zaobljenu nogu, koja kao da je sad izašla ispod ruku kakvog majstora tokara, onda sam gledao u nju najprije sa začuđenjem, koje je pomalo prešlo u ugodan nemir, što se postepeno razvijao u neku čudnu ekstazu, i klicao sam:

- Sjajno! Sjajno!

Ona je u prvi čas mislila, da joj ja samo odobravam, onako tobože, kao da joj hoću napraviti kompliment, ali kad je pogledala u moje lice, deformirano od čudnog uzbuđenja, koje joj je odmah otkrilo, što se u meni događa, kao da je ustukla, kao da se prestrašila.

Uozbiljila se, sjela na moj krevet, zadihana, i reče hitro:

- Ti ćeš zacijelo misliti, da sam poludjela!

Onda odmah nadoda:

- Kako je bila lijepa mladost!

Ja sam još uvijek bio uznemiren. S punim joj entuzijazmom rekoh:

- Ti si danas jednako lijepa kao i onda!

Ona me naglo pogleda, iznenađena, zatim se nasmije:

- Ti si lud, my Darling!

Pa nadoda poslije male pauze:

- Ili radije: ti si mlad. Za tebe su sve žene lijepe: sve redom, od dvanaeste do pedesete.

- Ti misliš, - rekoh, - da ja zbilja ne znam, što je lijepo, a što nije. Uostalom ne kažem to samo ja.

Sad je postala radoznala. I upita:

- Zar ima još netko, tko to kaže?

- Naravno, - rečem ja s uvjerenjem. - Moji prijatelji, što dolaze amo. I jedna gospođica, koju oni poznaju, rekla je nešto takvo. A ona dva kirurga, koja su meni povezivala nogu, kad si ti na jedan čas izašla odavle, rekla su, latinski, misleći da ja ne ću razumjeti: »Pulchra vidua«.

- Što to znači?

- Lijepa udovica.

- Idi, idi, - reče ona zabašurujući dojam, koji su izazvale u njoj moje riječi. - To su sve fantazije. Realnost govori drukčije: Sutra je moj četrdesetdrugi rođendan. Žao mi je, što si u krevetu, pa ga ne možemo proslaviti onako kako treba.

- Svejedno, - odgovorim ja, - veselit ćemo se i ovako.

- Pa i hoćemo, - prihvati ona sa sarkazmom, - mladi smo, pa možemo. A sada: good night, my Darling.

Ona priđe k meni i htjede da me poljubi u čelo, ali ja naglo prebacim ruku preko njezina zatiljka i poljubim je u usta. Kako sam pritisnuo svoje usne na njezine, glava mi je zadrhtala.

Kratko se zadržala, al onda se otrgla. I otišla naglo, u svoju sobu.

Vrata su za njom ostala otvorena kao uvijek.

To je uopće bio prvi svijesni poljubac, koji sam dosada dao jednoj ženi.

Slijedeći dan, već rano ujutro, došli su buketi, koje je Miško - naš kočijaš - u moje ime naručio u cvjetarnici Kalina.

I još sam imao jedno iznenađenje za tetu. Dao sam povećati jednu njezinu moment-fotografiju, koju sam sâm snimio, Dok je u Maksimiru galopirala na svojoj Kleopatri, preskačući jedan panj. Bedevija se propinjala držeći visoko u elegantnom luku prve noge, a teta je bila uopće sama jedna ležerna, spontana nimalo nenategnuta linija, nešto tako poput slova S.

Ona se ranije budila od mene. Najprije bi išla u kupaonu, ostala tamo dugo, a zatim došla k meni da me pozdravi i vidi kako mi je, a onda se opet vratila u krevet i ljenčarila po uru i po više od ure.

Tako je bilo i to jutro. Došla je k meni u svom dugom, šarenom frotirmantlu i malim crvenim papučama sa svilenim pomponima bez čarapa. Noge su joj u gležnjima bile tanke kao u »Kleopatre«, a plavo blijede, kao da su mrtve.

- Beautiful! - klicala je promatrajući svoju sliku. Beautiful! Baš ti hvala za lijepo iznenađenje!

Htjela je, da mi pruži ruku, al nije mogla ostaviti mantla, jer bi se inače bio otvorio. Onda je ostavila sliku i pružila mi lijevu, na koju sam naslonio usta. Bila je hladna, pa mi se činilo, kao da sam poljubio kakav predmet od kosti ili stakla.

Ne znam, zašto me se tako dojmila ono jutro. Sve kao od neživih, ledenih stvari.

Možda reakcija na ono, što sam jučer sam sebi sugerirao u pogledu njezine mladosti.

A možda i neprestano razgovaranje o njezinim godinama i spremanje za taj četrdesetdrugi rođendan.

I u licu mi je izgledala drukčije nego sinoć. Blijeda, nepomična, s prozirnim ušima i dugim, uskim usnama, kao jedna od onih voštanih Madona, koje se čuvaju pod staklom.

Stidio sam se pred sobom zbog sinoćnje zanesenosti. Stidio sam se i pred njom. Ona će sada misliti zlo o meni. Pokazala je to u istom času, kad se ono otrgla ispod moje ruke i otela mome poljupcu. Zato i nije rekla ni riječi, kad je odlazila.

Pa dok je kasnije gledala moje bukete i zahvaljivala mi, pa pripovijedala kako će doći na ručak i brat iz plemićkog konvikta, a možda i još netko iz Sv. Križa-Začretja, mene je neprestano nešto gonilo, da je zamolim za oproštenje.

Nek mi ne zamjeri ono od sinoć. To nije bilo ništa nego izraz moga entuzijazma. Ona je tako lijepo plesala. I pjevala.

U onaj čas vidio sam u njoj malu curicu iz kućice s bidermajerskom mansardom u neizgrađenoj Preradovićevoj ulici, pa sam nju i poljubio, a ne svoju tetu, koja danas slavi četrdesetdrugi rođendan.

Ona je međutim nadovezivala dalje na započeto pripovijedanje, kako su stare tete uvijek slavile njezine rođendane, od prvih godina njezina djetinjstva, pa sve do udaje, i šta je sve od njih dobivala.

Kako je samo izgledao njezin »geburstagstiš«. Sa cvijećem, iznenađenjima, tortama i malim figuricama od »kitenkeza«, koji je ona toliko voljela!

A onkl Lojzek? Šesnaest njezinih rođendana slavili su zajedno. Svake godine sve to ljepši dar. I naravno bogatiji, jer im je svake godine išlo bolje.

Sjeća se tako posljednjeg rođendana koji su proveli zajedno. Pozvali su na ručak jednog prijatelja, nekog Argentinca.

Bio je to krasan čovjek: visok, crn, s bujnim, kovrčastim kosama, ekstravagantan i neobuzdano temperamentan. Silno joj je udvarao, i takvom agresivnošću, da ga nije nikad primila, ako nije bilo Lojzeka kod kuće. Tim više, što joj nije bio baš indiferentan.

Imao je u sebi nešto brutalno i nešto nježno, sentimentalno u isti mah, na što je ona uvijek, još od djetinjstva, reagirala.

- Znate, senora, - govorio joj je, - ja bih vas htio smrviti u prašinu, pa da vas mogu nositi na prsima, u svom skapularu.

Baš na onaj njezin rođendan sjedila je prije ručka s njim i čekali su njezina muža, koji je nešto zakasnio. Razgovarajući o koječem, došla je riječ i na to, kako bi ona rado imala djece. Jedino što joj nedostaje u životu. Sve joj se čini, da živi uzalud, kad nema djece.

Iznenada, bez okolišanja, kao da je poziva na čašu vina, predloži joj on, da pobjegne s njim u Argentinu.

U Ciudad de Nuestra senora de Buenos Aires, najljepši grad na svijetu, s najljepšim imenom, gdje ima čitava jedna ulica njegova.

- Šezdeset i dva kućna broja. Dvije hiljade soba. I dvije crkve. I jedan teatar. Trideset advokata. Pet liječnika. I nekoliko primalja. I masa djece.

I završio je Argentinac:

- Vidite, senora, ovdje gdje vi sada stanujete, u ovoj ulici, ne ćete nikad imati djece. Pa tu nema ni jedne primalje. Dođite, dakle, sa mnom. U onu moju ulicu: calle de Belgrano. U Ciudad de Nuestra senora de Buenos Aires.

Govorio je tako uvjerljivo, da je zacijelo mislio, da će se ona dići s klupe i smjesta otići s njim.

Kad je vidio, da ona oklijeva zagrne svoj rukav i pokaza joj na unutrašnjoj strani podlaktice tetoviranu golu žensku, njoj napadno sličnu u licu, s napisom, koji joj je kružio oko glave, poput aureole:

NUESTRA SENORA DE BUENOS-AIRES.

Ona se rasrdila, kad je vidjela onu tetovažu. Zahtijevala je, kad slijedeći put dođe k njima, da ostruže njezino lice. Ako se ne da ostrugati, nek izreže onaj komad kože.

Na to se digao, i upita je:

- Je li to, senora, vaša iskrena zelja?

- Najiskrenija, - odgovorila mu ona.

On se onda okrenuo i otišao. Ni zbogom joj nije rekao. Nit se više ikada pokazao.

Poslije godinu dana, upravo na njezin rođendan, nekoliko mjeseci nakon smrti njezina muža, dobila je iz Buenos-Airesa veliko pismo. U njemu je razapet na kartonu komad žutog pergamenta sa sličnom Madonom, kakvu je imao tetoviranu na svojoj ruci onaj Argentinac. I ništa više. Ni jednog slova.

U prvi čas nije znala, što to znači. Mislila je, sjeća se na nju i šalje joj kopiju. Al kad je malo bolje promotrila i pogledala pošiljku, sjetila se, što je.

On ju je poslušao, izrezao čitav komad kože sa svoje ruke zajedno s onom Madonom. I poslao joj ga na uspomenu.

Ja sam slušao tetkino pričanje s intenzivnim interesom. Zvučilo je sve to tako fantastično i strastveno u isti mah. Nekoliko su mi puta prošli ježuri kroz sve živce. Upadao sam sve više u svoju postelju.

Ona opazi, da zlo ležim.

- To nije dobro, kako ležiš, - da ti pomognem.

I reče mi, neka je primim oko vrata i nek se tako uprem, a ona će međutim povući jastuke.

Kad sam joj prebacio lijevu ruku preko ramena, ona prijeđe s obje svoje mimo mojih bokova i povuče iza mene najprije jedan, pa drugi jastuk. Istodobno dok je to činila, otvori se njezin frotirmantl, koji nije imao ni pasa ni kopča, i upravo pred mojim licem stajalo je njezino tijelo golo golcato.

Sve je potrajalo možda dvije tri sekunde, jer se ona odmah dosjetila, što se događa. Naglo je povukla ruke, sklopila rastvoreni mantl i reče malko u neprilici.

- No skoro si me svu vidio.

Meni je čitav talas krvi udario u glavu, sve do u korijenje kose. Nisam znao, što bih rekao, htio sam nešto reći, kao da sam ja kriv.

Ona je opazila, što je u meni, pa reče s ležernim, malko frivolnim tonom:

- Uostalom, kad si vidio, što se događa, mogao si zatvoriti oči.

Onda kao da je htjela oduzeti događaju čitavu važnost, reče skoro veselo:

- Na koncu konca, ja sam tvoja stara teta.

Na to stavi sliku, što sam joj darovao, pod pazuho, uze oba huketa u jednu ruku i ode u svoju sobu.

Ja sam zatvorio oči. U mraku ispod mojih vjeđa bijelila se jedna žena s aureolom oko glave:

NUESTRA SENORA DE BUENOS-AIRES.

Popodne su me pohodila dva studenta. Dvojica od mojih prijatelja, koji su često dolazili k meni, a koje je i teta poznavala.

Jedan, tanki, dugački, rodom iz Varaždina, Lacko, dvije godine stariji, ali mnogo iskusniji i kuražniji prema životu od mene. On je uopće bio naš informator, pedagog, savjetnik i upućivao nas u sve misterije ljudskih instinkta i osjećanja, savjetovao kako da se njima služimo i upozoravao nas na sve opasnosti i kako da ih izbjegavamo.

Bezobziran, brutalan, često puta ciničan, ali u suštini nepokvaren, moralan, istinit. Izrugivao se svim sentimentalnostima i nježnostima tvrdeći, da su jaki nervi i nepopustljiva krutost temelji, na kojima se izrađuje prava sreća.

Drugi, Zdenko, sin nekog malog zagorskog vlastelina, koga smo mi svi zvali »Frajlica«, jer je bio plah i stidljiv kao kakva djevojčica, ali ujedno željan i nestrpljiv da upozna život.

Kad su oni došli, tete Gize nije bilo kod kuće. Izvezla se nekamo, u pohode valjda ili kupnju, ili u kakav dobrotvorni komite, kamo su je natezali sa svih strana, jer je imala novaca, a što je najvažnije, jer ih je i davala.

Ja sam dao donijeti kolača i likera i počastio svoje goste, kako je i trebalo u taj dan, u kući, gdje se slavio gazdaričin god.

Dečki su ispili čašice u zdravlje godovnjače.

Lacko je ispuknuo malu govoranciju:

- Dragi Pero, naj se srdit, ali ti ne veš, kaj ti je bog dal, kad ti je stvoril jednu tak feš, tak lepu i tak zgodnu tetu, kak je ova tvoja teta, današnja godovnjača. Vsaki put kad je vidim, vsaki put sem vse to večma v nju zalublen i vrag me vzel, če bi bil malo starejši i če ne bi bil taki bogec bistrički kak jesem, da bi joj napravil najlepši libeserklerung i ponizno je zaprosil da pojde za mene. Natirlih, če hoče i če se joj dopadam. Al kad ni drugač, morem biti srečan, če mogu vzdignut ovu čašu i vspitje u njeno zdravlje. Naj je Bog poživi, a s njom i tebe, našega dragog prijatela, jedinoga med nami, ki je još čist i nedužen kakti

Sveti Alojzij iz Španije

Histerični klerik sa krinom - kak vre popeva moj slavni imenjak Lacko Vidrić.

Ja sam bio preveć okupiran sam sobom, koprcao sam se u svima onim malim događajima, koji su se u meni i oko mene događali u posljednje doba, otimao sam se problemima, koji su me hvatali i povlačili, pa nisam mnogo ni mislio na ono, što je Lacko govorio. To je bio njegov ludi običaj sa tim nazdravicama, i kad je počeo, nije prestajao. Išao mi je katkad na nerve, al uglavnom rado sam ga slušao, jer je s njim bilo uvijek među nama veselo.

Kad smo ispili, obrati se on meni pokazavši rukom na Zdenka:

- Kaj ne buš mu čestital? I on ima denes rođendan. Postal je majoren.

Zdenko je sav porumenio i kušao da ušutka Lacka.

- Lacko, ak ne prestaneš, idem.

- Pa kaj se ženiraš, ti Frajlica, jedna! - reče Lacko. - To vre ni sramota!

Napokon sam i ja počeo da se interesiram za stvar. Bez dugog razmišljanja dosjetio sam se, što bi to moglo biti. I okrenem se Zdenku:

- Tu quoque, mi filii Brute?

Lacko odmah prihvati:

- No, znaš, če baš hočeš, imam i ja takaj jen latinski citat i za tebe! Kaj bi ti rekel, če bi te mi zapitali: Quousque tandem?

- Jest, jest, - zagrije se frajlica, - praf ima Lacko: quosque tandem?

- Pa mirujte, dečki, ta vidite da sam sada u postelji, - rekoh ja. - Radije pripovijedajte, kako se Frajlica usudila preko Rubikona.

- Ne, ne, Lacko! - uzbuni se Zdenko. - Bum se srdil če išta spomeneš.

- Pa valjda bumo našega prijatelja Peru o tak vihtig stvarima informirali! Če tvoje stidljive vuši to nemreju slušat, ti prikeli ruke na njih, ti Frajlica jedna s hozentregerima!

Onda se Lacko izvali na fotelj, turi svoje palce u prsluk ispod pazuha, prebaci nogu preko noge i počne:

- To ti se ima tak. Imali smo za danas veliku porciju »Eneide« i pošli smo iza večere ja i Gustl k Zdenku, da je skup izbiflamo. I dve cele vure smo ti maltretirali onu prokletu Didonu, vre stoput gorje, neg ju je maltretiral onaj stari fakin z Itake. Kaj misliš, čitavih 200 verzuša do kraja! Najenput neko zakuca i zaviri vnutra. Zdenkova gazdarica:

- »Kak su oni flajsig«! - reče jako libensvirdig. - »Bila sam v kinu sa šogoricom. Vsaki put kad moj stari ima svoj štamtiš, mi pemo v kino. Joj, tak sam se cmizdrila, kakti jedan bedaček.«

Ja sam je vpital:

- »Kaj je bilo tak strašno, da su se plakali? Morti nekaj o ljubavi?«

- »No, znate, vsi muškarci su faloti i prevaranti«, - reče ona, - »i vi takaj. Morti ne još, ali kad bute vekši, vi bute vre isto tako sa jadnimi ženskami.«

- »Praf imaju, milostivica«, - reče Gustl, - »i mi tudi čitamo nekaj tak sličnega, kak je neki grčki hohštapler prevaril jednu pravu kralicu.«

- »Neg kaj, ti su vre najgorši, ti fičfirići i hohštapleri, kak ti oni prokleti Dalmatinci!« - zgrijala se baba. - »Ne mrem ih videt tih Dalmatincov! Meni vre ne bu nigdar ni jedan došel v hižu. Rajše ostanem bez cimerhera!«

Onda se malko primirila, pogleda nas ljubezno i zapita:

- »Izvoliju morti malko čajeka? I po jedan buhtleček? Študent vre ogladni, če preveć študira.«

Ja sam poznavao Zdenkovu gazdaricu, jer sam i sâm tamo zalazio.

Mala, debeljuškasta zagrebačka špiserica, s podvoljčićem i buzenhalterom, ritmički zaokruženim bokovima i tankim nogama u gležnjevima. Dobroćudna, nasmijana, hitra kod posla, brbljava u svojoj malko trivijalnoj kajkavskoj frazeologiji. Muž, nekakav penzionirac, nakon čedne činovničke karijere, porezni oficijal ili kanclaj-direktor, ili nešto slično, s pivskim trbuhom. Nije ništa radio, u jutro je šetao s druga dva-tri penzionirca, politizirao, popodne spavao, a dvaput na tjedan imao je svoj štamtiš, odakle se obično vraćao kući kasno i zaljuljan, kao malo dijete kad kuša da prohoda.

- Posle malo, - nadoveže Lacko, - donela je na tasi čaja i buhtle i traktirala nas.

- Onda joj reče Gustl:

- »Kaj ne biste seli malo k nama, milostivica!«

- »Pa morem«, - odgovori ona, - »naj si donesem svoj lonček.«

I donela je svoj lonček. To ti je, znaš, onak jedna visoka šalica s okruglom tibicom, na noj naslikan Franc-Jozef, a pod nim piše: Erinnerung an Vöslau in Niederoesterreich.

- »Ja vzimam i kavicu i čajek samo iz svoga lončeka. To je spomin na moju hohcajtrajze.«

- »To je vre dugo tom?« - reče Gustl.

- »Bu sad vu fašingu trideset let.«

I tak je stara, sedeći med menom i Frajlicom, pripovedala svoje avanture, i kak je to bilo lepo v Zagrebu, kad je ona bila mlada, lepa gospa. Jest, bog i bogme lepa! Koliki su oko ne šmirali i hofirali joj. I banski savjetnici i sekcijonšefi i pravi grofi. Jenput je ercercog Leopold Salvator črez celu Dugu Vulicu išel za mnom i furt je kuckal sablom po trotoraru, kakti da mi pravi liberserklerung. Još, če bi s prstom makla, bil bi nen stari napravil karijeru! A tak' su penzionirci. V desetoj rangklasi.

- »Kaj vas briga, milostivica«, - reče Gustl, - »em poštejne je najlepša stvar na svetu!«

- »Tak je!« - reče ona. - »Ja si, hvala dragom Bogu, nemam kaj predbacivati.«

Al najlepše dojde sad, - reče Lacko pogledavši maliciozno Frajlicu.

Kad su njih dvojica otišli, stara je donijela višnje u rakiji, ponudila Zdenka i interesirala se za onog grčkog hohštaplera.

On joj je čitao prijevod iz četvrtog pjevanja »Eneide«, što su ga sinoć zajedno napravili.

Ona je stala kraj njega, tobože da čita i naslanjala svoje prsi na njegov lakat i tako mu približila glavu, da ga je njezina kosa škakljala po licu.

Onda mu je najedamput sjela na krilo.

- I kaj da ti dale pripovedam, - zaključi Lacko, - Frajlica se raskuražila, zgasnila lampu i bil je črni mrak.

Posle ponoći došel je muž domov, i pijan kak je bil, ni mogel dugo otvoriti vrata. Stara je hitro skočila, vzela bocu z višnjami i baš v času kad je izlazila iz cimerherove sobe, muž je vušel v gang.

- »Kaj ti ne spiš, stara, kaj vraga delaš z timi višnjami?«

Ona mu odgovori:

- »Tiho! Našemu cimerheru je jako zlo. Dala sam mu malo šnapseka. Sad mu je vre bole. Bogec jedan!«

- Pa ti se, Frajlica, ne stidiš? - uskliknem ja! - Sa starom babom!

Lacko reče:

- Kaj ti znaš, ti volek božji! Pitaj ga samo kak je bilo, a Frajlica?

A Frajlica se sav zasja i reče zanesen:

- Božanstveno!

Poslije nekoliko dana izvadio mi je doktor nogu iz gipsa. Sve je bilo u redu, samo još nisam smio ustajati.

Teta je rekla:

- Sutra ćemo te prenijeti dolje, u tvoju sobu, da se biblioteka malo uredi.

Ne znam, kako sam izgledao u taj čas, ali pamtim još i sada, da sam sav zadrhtao i da su mi sva uda popustila, kao što nam se događa, kad iznenada osjetimo zemljotres pod nogama.

Morao sam sav problijediti, jer je teta opazila naglu promjenu na meni:

- Šta ti je, my Darling? Tebi kao da nije dobro?

- Nije, - promucam kroz zube, koji su cvokotali, kao da imam zimicu. I klonem na uzglavlje.

Ona sva uzbrinuta priđe k meni i položi mi svoj parfimirani dlan na čelo. Godio mi je dodir njezine ruke i onaj miris.

- Boli li te glava? - upita ona.

Meni je dolazilo da kriknem, al sam se s najvećim naporom suzdržao. Nisam smio da išta odgovorim, jer bi inače prigušeni krik prodrô iz grla.

- To je samo od dugog ležanja, - reče ona. - Strpi se još malo. Do dva-tri dana provest ćemo se malko u kolima.

Da je ona znala!

Kako bih ja rado ležao još tri mjeseca, još tri godine i ne micao se nikuda iz postelje, samo da mogu ostati u toj biblioteci, koja je tako blizu njezine sobe. Gdje čujem kroz otvorena vrata, u noćima bez sna, u nekim čudnim, nerastumačivim nemirima, kako ona mirno diše preko u svojoj postelji. Ili kako šušte njezina pokrivala, kad se među njima u snu okrene. Ili njezine haljine i noćne košulje, koje skida i oblači, kad liježe i kad se ustaje.

Zapravo ja nisam znao, odakle u meni u posljednje vrijeme svi ti nemiri i ta raspoloženja, nit sam uopće o njima razmišljao. U meni se sve uskomešalo i poremetilo, ni jedne jedine minute nisam bio normalan i priseban, kako je to prije bilo.

Moji odnosi prama ljudima i stvarima mijenjali su se na čudnovat način, moje riječi su bile tepave i nesigurne, moj mozak mutan, u svojim funkcijama katkad spor i težak, katkad opet hitar, raskidan, nestalan. Moje raspoloženje većinom melankolično i plačljivo, onda na mahove paranoično, beznadno, s mislima na samoubijstvo, onda opet razdražljivo, naprasito, s mislima da skočim ljudima za vrat, da ih raskinem, ubijem.

Nisam bio sposoban ni za kakav posao, neustrajan i promjenljiv kao što sam bio. O tom da bi mogao pročitati jednu čitavu knjigu, nije bilo govora. Dok sam prije znao u dva tri dana pročitati velik roman, sad nisam mogao doći do kraja jednog novinskog feljtona. Mučio sam sluge s najbesmislenijim kapricima. Drugovi, koji su k meni zalazili, počeli su izostajati, jer sam ih vrijeđao ili izazivao, nesnošljiv, razdražljiv i ujedljiv.

Nije bilo moguće povesti sa mnom kakvu diskusiju ili razgovor, pa bilo to o najnedužnijim i najindiferentnijim stvarima. Mene je sve tjeralo u srdžbu, svemu sam oponirao i svagdje sam nalazio razloga da se svađam.

Bilo je dana, kad sam u svojoj bolesničkoj postelji ležao sate i sate u potpunoj letargiji, nenazočan za sve, što se oko mene događa. Nisam tada spavao, jer sam čuo i osjećao, da sam živ ja i život oko mene, ali ništa u meni nije bilo budno. Neka duševna i tjelesna obamrlost, iz koje sam se onda budio potišten i razlomljen, kao da sam bio u narkozi.

A u noći besanica, koju bi prekinula sad po jedna ura, a sad opet pola ili četvrt ure spavanja. To noćno vrijeme, pa prolazio ga u bdenju ili snu, nije bilo onako šturo i pusto ili nemirno i razdražljivo kao ono danje. Činilo se zapravo, da baš onda živim pravim svojim životom. Ni traga umoru, očaju ili nervozi, što me mučilo po danu. Naprotiv izdovoljavao sam se i iživljavao u snima i snatrenjima, osjećao se pun radosne strepnje, raskošnih fantazija i poletnih stremljenja prema nečemu, što je daleko, veliko i uzvišeno.

Jer kolikogod mene uzbuđivala blizina tetke Gize u onoj sobi preko, i kolikogod ja slušao njezino svlačenje i lijeganje, kretnje i spavanje, to sam u glavnom ipak bio zaokupljen onim, što se u meni, u mislima i čežnjama događalo. Možda je to sve bilo izazvano samo onim nagonima, koji su se u meni budili i uzbudili, ali njihov pravi, grubi izražaj i njihova prisutnost ostaše za me nevidljivi, potpuno u pozadini.

U prvom planu moje svijesti stajao je neki ideal, prema kojemu sam stremio i za kojim sam čeznuo, kojemu sam htio da se približim, da ga obožavam, da mu se divim.

Preko dana sam se nalazio u tim raspoloženjima rijetko. Katkad, kad sam bio sâm, u polumračnim predvečerjima, kad me nije toliko tištila realnost ni nazočnost stvari i života, kad me ništa nije otkidalo od fantoma, koji je zavodio moje misli i čežnje. Ili kad je tetka bila kraj mene.

Dok je ona sjedila uza me, razgovarala sa mnom ili šutjela, svejedno, bio sam miran, iskren, nerazdražljiv. U jednu riječ normalan, kao da je moja nutrinja ravna, glatka i svijetla poput površine tihe jedne vode, ničim neuzburkane i ničim nenamreškane.

Ako je nastupilo u tim časovima kakvo uzbuđenje, to je bilo posve druge prirode. Nije ono bilo ni izdaleka slično onim mojim običnim histeričnim i rabijatnim napadajima.

Izazvano dodirom tetine ruke ili kakvom njezinom riječi, katkad i samom njezinom pojavom ili jednostavnom kretnjom, bilo je to uzbuđenje samo jedan čudan nemir krvi, ugodan, pun mekoće i blažih nekih slatkih misli, što me je sad utapalo u sentimentalnost, od koje bi se moje oči napunile suzama, sad opet prenosilo u ekstazu, koja bi vibrirala u mojim riječima i gestama. Je li i koliko je moja tetka shvaćala moje stanje, ne znam. Možda ga je osjećala. Znam samo, da ga ona nije nikad namjerno izazivala. Znam, da je njezino držanje, sve do odlučne krize, bilo daleko od svake zakulisne misli, i uvjeren sam, da bi ona u slučaju da bi išta naslutila, pokušala, ne znam doduše kako ni koliko, da me izvede iz onog vihora, koji me je pograbio i sa mnom mlatio.

Razumije se, da je ona znala za provale moga temperamenta i ekstaze mojih nerava. Samo sve je to ona smatrala uglavnom kao posljedicu moje bolesti. Svakako, bila je u ono vrijeme sa mnom neobično ljubazna i brižljiva, bezgranično strpljiva, spremna da mi učini svaku uslugu, neumorna u izmišljanju iznenađenja i ugodnosti, kojima me je htjela razveseliti i zadovoljiti.

Šta mi nije sve obećavala, kad ustanem iz postelje! Jedamput je rekla:

- Idemo za Božić u Nizzu, my Darling!

Drugi put:

- Na proljeće ću ti uzeti automobil. Naučit ćeš šofirati i na ferije ćemo da se provezemo kroz čitavu Italiju.

A onda opet:

- Znaš, Pero, čim maturiraš, morat ćeš početi da mi pomalo oduzimaš brigu oko moje ekonomije. Ionako će s vremenom sve, što imam, biti tvoje.

Kod ni jednog od tih obećanja nisam pokazivao zadovoljstva ni oduševljenja. Rekao sam onako na pola usta: - Hvala! - ili: - Izvrsno! - ili: Kako god ti hoćeš, tetice! - međutim sam uživao, što je ona u taj čas tu kraj mene, pa mi drži ruku na ramenu ili me miluje po glavi.

Kad bi opazila, da sam uronio u melanholiju, pa šutio i zatvorio se u se, ili mi se oči napunile mokrine, onda me je obasipala sa sto pitanja i kušala na sve moguće načine da izvuče iz mene razloge tim mojim za nju čudnim dispozicijama.

- Šta ti je, my Darling? Katkad mi izgledaš tako čudnovat? Zašto mi ne kažeš, što ti fali? Ja ne ću da ti meni išta tajiš. Ti si meni najdraže i najdragocjenije, što imam. Ja i nemam nikoga drugoga osim tebe. To, to je, znaš, tako u našoj familiji, da mi moramo uvijek za nekoga živjeti. Moje su tete živjele za me. A ja za te. I za tvoju braću također, ali najviše za te. Samo, ja sam ti neiskusna žena, usprkos mojih godina. Ja ne znam možda, što bi trebalo za te učiniti, pa mi moraš sâm reći. Mojim je tetama bilo lakše sa mnom, nego meni s tobom. One su znale, što znači jedna djevojčica i gdje valja primiti njezino srce, i koju njegovu stranu okrenuti k suncu. A šta ja znam, kakvi ste vi dječaci ili radije mladići, jer ti si već gotov momak, i kako je to s vašim mislima i potrebama. Možda mi nešto kriješ? Ženiraš se? Ustručavaš se? To bi bilo ludo od tebe. Meni možeš sve reći, jer ti znaš, kako ja uopće nisam hipokritna ni uskogrudna, a najmanje kad se tiče života.

Na ovakve njezine govore, nisam obično ništa odgovarao. Volio sam slušati njezin glas, koji se previjao poput linije i svaku pojedinu frazu kadensirao u malim spiralama.

Samo nek govori. Neka ne prestane. U monotoniji njezinih akcenata uljuljalo bi se moje raspoloženje kao u kakvoj ugodnoj noćnoj vožnji. Držao sam je pritom katkad za ruku i igrao se njezinim prstima. Ili bi u njezin dlan naslonio lice.

Kad bi otišla, zatvorio bi oči i slušao dugo njezin glas, koji je već davno prestao govoriti. Ječao je u uglovima plafonda, drhtao u zraku i zujio u mome mozgu.

Sve onako, kako šume žice od telegrafa. Bez riječi. Sa misterioznim akordima.

Napokon je došao dan, kad mi je rekla, da ću se morati preseliti iz biblioteke u parter u svoju sobu.

Još jedna jedina noć. Sutra u noći nisam više tu, nego negdje daleko od nje, sâm i ostavljen.

Šta će biti sa mnom? Šta će biti sa mnom?

Ona je te večeri sjedila dugo kraj moje postelje. Nije joj se dalo da pođe spavati. Govorila je i govorila neprestano, o svemu i svačemu. Pravila planove za vrijeme poslije moga ozdravljenja. Onda za moje studije. Napokon za čitav život.

Kad maturiram, govorila je, poći ću u Pariz. Dvije, tri godine. Pa u Njemačku. Da postanem svjetski čovjek. Da počnem nešto vani. Nešto šta volim i za što imam smisla.

Ne bi htjela da ostanem tu, u tim jadnim hrvatskim prilikama, činovnik kakav, madžarski sluga, ili odvjetnik, kuburant, što brani razbojnike, a razapinje siromašne ljude, koji ne mogu plaćati svojih dugova.

Najvolila bi ona, kad bi se posvetio muzici. Kad bi bio koncertni majstor ili dirigent kakav, kao Nikitsch ili Mottl ili Weingartner.

Kako bih ja lijepo izgledao, onako visok i tanak, na dirigentskom pultu, u fraku, sa štapićem u ruci.

A pod mojom rukom Beethovenova »Deveta« ili Bramsova »C-moll« ili Straussova »Domestica«.

Ali vidjet ćemo. Samo nek maturiram.

Ona bi tako rado, da je svijet moj. Da ja nešto značim. I nešto vrijedim. A da ona sve to doživi. Pa kad ostari potpuno, kad se ne će više moći micati iz ove svoje kuće, da me tu očekuje na ferije, za Božić, da se kod nje odmorim i osvježim, da joj pripovijedam o svojim doživljajima, o uspjesima, o borbama.

A najedamput ne ću doći sâm. Kako će onda s nestrpljenjem čekati na kolodvoru, a ako ne bude mogla izlaziti, na prozoru, a ako ne bude mogla hodati, na svom fotelju, da vidi, kakva će biti ta moja mlada ženica, blondinka ili crnka, s velikim očima i malim rukama, i koliko će me voljeti i kako će me maziti i koliko će puta na dan reći »Pero« i kako će se smijati, kad me bude gledala i uživala u meni, uživala što sam baš ja i nitko drugi njezin, a ona moja, i ničija druga.

Dok je teta Giza formirala i kombinirala moj život, otvarala mi perspektive budućnosti, osvjetljivala lampom svoga sentimenta i vatrom svojih želja stazu, po kojoj bih imao da pođem, dotle bih ja najvolio poleći glavu na njezino krilo, obuhvatiti joj rukama koljena, zaplakati i reći joj, kako ja ne ću nikada otići od nje, kako je ne bih nikada mogao ostaviti samu, kako je meni malo stalo za sve žene ovoga svijeta. Nit ću se ja ikada oženiti, niti je meni to u pameti. Nek me uopće ne goni od sebe. Ne samo u Pariz ili London, ali ni dolje u onaj parter, gdje ću, ako ne budem mogao spavati, sigurno poludjeti i skočiti kroz prozor ili možda doći polako amo u biblioteku i leći kraj onih vrata, da čujem nju kako diše.

I već je htjelo da prevre u meni. Baš sam htio da se nagnem u postelji i da je dohvatim. Da zaviknem:

- Ja ne idem od tebe! Ja ne ću nikamo od tebe! Ostavi me ovdje! Ovdje mi je dobro!

Ali ona se u isti čas digla.

- Skoro je ponoć, - reče, - kako sam se samo zabrbljala. Tebi je lako, ti si u toplom. Meni je hladno. No, laku noć.

I izađe.

Ja sam odmah ugasio svijetlo. Stavio sam obje ruke pod glavu i ležao tako, nepomičan i otvorenih očiju.

Kvadratura vrata njezine sobe bila je slabo osvijetljena od male, zastrte lampe nad njezinom posteljom, koja se nije vidjela iz biblioteke, jer je stajala uz onaj zid, što je dijelio obje prostorije.

Iz mog se kreveta vidio tamo preko samo protivni zid, na njemu u uskom pozlaćenom okviru velika starinska oltarska slika, sv. Alojzije, s anđelima iz 17. vijeka, u stilu Bassana, a pod njom garnitura neka, kanape, dva fotelja i stol. Sada u onom slabom osvjetljenju nije se gotovo ništa razaznavalo.

Ona je otišla u kupaonu. Čuo sam, kako je otvorila tapetna vratašca i zatvorila ih za sobom. I prskanje vode. Umiva se.

Zatim duga pauza. Znao sam dobro: sad ona otvara onu malu vazicu s kremom i maže lice. Onda jednu tubu s nekom masti i tare ruke. Prebacuje preko sebe šlafrok. Napokon izlazi.

Prišla je k postelji, izuva se. Čujem, kako je potegnula i otvorila puceta na jednoj, pa na drugoj cipeli. Glisando, kao na klavirskim tipkama. Zatim skida čarape. Kao da šapće svila.

Najedamput je odgurnula s lampe štof, što je pokriva. Ima valjda kakav žulj na nozi ili je smeta koji nokat, pa hoće da vidi. Čitav onaj zid na protivnoj strani se osvijetlio.

Vidio sam jasno sv. Alojzije s bijelim ljiljanom u ruci. Sjetio sam se Lacka:

Sveti Alojzije iz Španije. Histerični klerik s krinom...

Onda se digla. Vidio sam njezinu dugačku sjenu, koja se naslonila tik uz okvir sv. Alojzija. Zbacila je sa sebe šlafrok. I kombinezon. Sjena je sve izdavala. I geste i konture.

Digao sam ispod glave jednu ruku i prebacio je hitro preko očiju. Nisam htio da gledam.

Ali pod vjeđe mi se zavukla bijela jedna žena, bez ičega na sebi, s aureolom oko glave:

NUESTRA SENORA DE BUENOS AIRES.

Kad sam skinuo ruku s očiju, tamo je bilo opet polumračno. Zagrnula je ponovo lampu. Ležala je već i čitala.

Čuo sam, kako otkad dokad šušne strana njezine knjige.

Inače mrtva tišina. Jedva koji daleki žvižduk lokomotive s kolodvora ili pucanj parketa u ovoj ili onoj sobi.

Iznenada mi se trun pljuvačke zaplete u dušnik i morao sam zakašljati. Oštro i naporno.

- Pero, - zavikne ona, - što ne spavaš?

- Dremuckao sam, tetice, pa me uhvati kašalj, - odgovorim i zakašljem opet.

- Imaš li vode?

- Imam, hvala.

- Hoćeš li jedan kiseli bonbon?

- Ne, ne. Hvala.

- Donijet ću ti, ako hoćeš.

- Nema smisla, tetice, da za to ustaješ.

- Ah, šta, bar to nije teško.

Prebacila je preko sebe šlafrok, ušla u svoje papuče i donijela bonbone. Uzela jedan i turila mi ga u usta.

- Evo. A sad spavaj.

Primio sam obim rukama njezinu ruku i poljubio je dva, tri puta od pulsa do lakta. Mirisala je po onoj masti, što se, čini se, zove »Combella«.

Ona je naglo povukla ruku, ostali su joj samo prsti u mojoj.

- Čuješ, tetice, htio bih ti nešto reći, - ohrabrim se ja najedamput.

- Što je? - upita ona, ali tako stvarno i hladno, da sam odmah ustuknuo.

- Ah, ništa, - rekoh, - drugi put. Sutra.

- Pa dobro, sutra, - reče ona, - sad je i onako kasno.

- Jest, kasno je, - izađe mi preko usana samo šapat.

- Onda, laku noć!

- Laku noć!

- Hoćeš li da zatvorim vrata? Možda te smeta, kad se ja mičem.

- Ne, ne, tetice. Nek ostanu otvorena. Ne smeta me ništa.

Čim se uvukla pod pokrivala, ugasila je lampu. Čuo sam, kako se još dva tri puta promiješala u postelji i opet nasta mir.

Meni se tada samo za jedan trenutak, poput kakve slike u filmu, prikazalo zaneseno, sjajno Zdenkovo lice u momentu kad je ono rekao:

- Božanstveno!

Ali je odmah prošlo.

Misli su opet prešle na drugo. Na ono, što mi se je odavna nametalo, da joj rečem. Što sam joj i malo prije htio reći, ali sam se presjetio.

I počeo sam tražiti izraze i ispitivati način, kako ću to učiniti. Sutra možda. Zacijelo sutra.

Bilo je glupo, što nisam to prije učinio. Bogzna, hoće li se više desiti takva prilika. Sutra ću već biti dolje u parteru. Možda je i sada još na vrijeme.

Zacijelo ne spava. Zovnut ću je. Doći će i stat će tu kraj mene. U svome šlafroku. Stavit će mi po običaju ruku na čelo. Osjetit ću joj toplinu i miris »Combella«.

Onda ću joj reći:

- Vidiš, teta, onaj Argentinac nije bio tako lud, kako ti misliš. Ja ga potpuno razumijem. Jer i meni je isto onako kao i njemu. I ja bih tvoju sliku urezao u svoje meso, nosio te sa sobom svuda i obožavao te uvijek, i onda kad nisi kod mene. I ja bih izrezao čitav komad živoga mesa radi tebe. Samo da znaš, šta si ti meni. Kako je ono rekao Argentinac:

Nuestra Senora. Majka Božja. Nemoj me zato tjerati od sebe. Ni u London, ni u Pariz. Ni dolje u parter. Sav ću se rasjeći i raskomadati i ne ćeš me više nikako moći složiti u jedno.

Jest, tako sam fantazirao u svom romantičnom žaru. Uspravim se najednom u postelji i zovnem:

- Teta!

Poslije kratkog očekivanja malo jače:

- Teta Giza!

Nije odgovarala.

Noć je oko mene bila potpuno gluha. Ni svijetla nit ikakva šuma u onim prostorijama.

Čujem samo tetino disanje u odmjerenim intervalima i vrenje moje krvi, koje akcelerira u svom tempu. Kušao sam, da i ja dišem s njom u isti čas, ali se nije dalo. Nestajalo mi je daha. Moji su intervali bili kraći i nejednaki.

Htio bih kleknuti pred nju, kad dođe. Odgurnuo sam pokrivalo i sjeo na rub postelje.

- Teta Giza!

Opet nikakva odgovora. Najbolje bi bilo poći onamo, baciti se pred njezinu postelju i kriknuti, govoriti, moliti joj se:

- Nuestra Senora!

I uspravio sam se. Uputio sam se. Vukao sam onu nogu odviklu od hodanja, još ukočenu od gipsa i približavao se k njezinim vratima.

Sav u transu, kao mjesečar, odsutan kao u hipnozi.

Kod vrata sam zastao. Naslonio sam se na prag, jer mi se činilo, da ću pasti. Noge su mi bile kao dvije slamke, prijetile su da se prekinu pod silnim teretom onih nemira i komešanja, koje sam nosio u mozgu i u srcu. Donja mi je vilica igrala i kuckala o gornju, poput Morseova aparata.

Napokon se odlučim da uđem.

Opreznim hromim korakom, teškim, olovnim tabanima pođem naprijed.

Kad sam bio dva tri koraka od nje, zazujilo mi je nešto čudnovato u glavi, zveckalo, strujilo, zmantalo me, obezmislilo, i koljena se prelomiše kao pereci.

Srušio sam se na zemlju.

Teta je skočila. Prestravljena, zapalila svijetlo i prišla k meni.

- Pero, šta je? Pero! Pero!

Ja sam se skupio na tlu kao satrven kip, s labavim rukama, klonulim vratom i zgrčenom kičmom.

Ona me primi straga ispod pazuha, dovuče me neobičnom snagom do svoje postelje i digne me na nju. Pokrila me pokrivalom, stavila mi pod glavu jastuk i polijevala me kolonjskom vodom.

Ležao sam kao mrtav. Nepomoćan. Bez svijesti.

Napokon sam počeo bulazniti. Grčio sam usta i istiskivao kroz zube:

- Nuestra Senora!

- Nuestra Senora de Buenos Aires.

Ona je ušla pod pokrivalo, podvukla svoju ruku pod moj vrat i jaukala nada mnom:

- Pero! My Darling! Probudi se.

- Nuestra Senora.

- Pero, što ti je! Probudi se. Ja sam tu. Tvoja teta. Teta Giza.

- De Buenos Aires. Nuestra Senora!

- Šta ti je, Pero? Čuješ li, što ti govorim?

- Nuestra Senora!

- My Darling. Umiri se. Pogledaj me.

Daleko negdje u podsvijesti budilo se u meni prisustvo. Polako. Tanko. Jedna sitna predodžba najprije. Pa, poslije dugo, druga. Pa treća.

Prvo što sam čuo: njezin glas. Što je rekla, ne znam. Ali glas je njezin. Govorio mi baš nad ustima. Ustima ga i čujem.

Onda osjećaj, da negdje ležim. Negdje u toplome. Na nečem tvrdom. To je njezina podlaktica, ali ne znam, što je.

Netko je uza me. Netko tko me drži da ne padnem. Jer padam. Naginjem se polako i ukočeno kao kakav stup i padam. Pao sam i opet ležim.

Sad ne čujem, kako mi na ustima govore ona druga usta, nego me ljube. Po čelu, po očima i kraj usnica, baš u ćošku, da ih ne mogu ni zagrabiti svojim usnama. Na srcu mi je nečija ruka. Na golom se srcu proteglo pet tankih, hladnih prsta i slušaju, kao da je svaki prst jedno uho.

- Pogledaj me! Pero, pogledaj me!

Čujem i hoću da otvorim oči. Ali kao da su sašite. Htio bih da dignem ruke i da raskinem trepavice jedne od drugih. Ali gdje su mi ruke? Imam li ruke? Tko mi je odnio ruke?

Hoću da zavapim, da viknem, da zovnem u pomoć:

- Nuestra Senora!

Ne čujem se. Prazan, nijem, mrtav glas u mom grlu.

- Pogledaj me, Pero.

Moje se oči otvoriše. Sad sam jasno vidio: ona je nagnuta na moje lice. Ona, nuestra senora. Sa zaplakanim očima. S nešto malo smiješka, u kome ima puno straha.

- Je li ti bolje, Pero?

Opet sam zatvorio oči.

Sad vidim sve i osjećam sve. Tu sam, u njezinoj postelji pod istim pokrivalom, na njezinoj ruci. Licem na njezinim prsima. Da se samo malko okrenem, bila bi mi usta na njima.

Sad me ona ruka, šta mi je bila maloprije na srcu, pomilova po kosama, uz mekan, topao, suosjećajan glas:

- Pogledaj me, my Darling!

Polako zakrenem lice i osjetim pod ustima njezine prsi. Zagrizem se u njih kao lasica u goluba.

Ona je zgrabila prstima moje kose i htjela odgurnuti moju glavu, koja je drhtala od paroksizma.

Viknula je očajno:

- Pero.

Zatim slabije:

- Pero:

I ruka joj je ispala iz moje kose.

Ne znam, draga gospođa Giga, da li se vi još sjećate svih potankosti onog popodneva, kad smo se mi upoznali i možda uopće prvi put vidjeli?

Bio je februar 1914. godine.

Znam tačno i dan: 14. februara. Jedna subota.

Slijedeća subota bila je posljednja onih poklada, za koju je bila fiksirana velika maskirana zabava, koju je priređivao komitet za izgradnju Studentskoga Doma, komitet sastavljen od najuglednijih zagrebačkih gospođa. Članice toga komiteta, kome su također pripadale i vaša majka, gđa Julijana pl. Remetinec i moja teta, gđa Giza Sambolec, imale su ono popodne sjednicu u vašoj kući, u salonu, u kojemu danas i vi, kao nekada vaša mama, primate goste i držite vaše žurove.

Bilo je taj dan tu i nekoliko gospode, slikara, muzičara i glumaca, koji su se imali brinuti oko aranžmana te zabave.

Mi, to jest vi i ja, nismo prisustvovali toj sjednici. Zadržavali smo se u pokrajnjoj prostoriji, koja je nekad bila vaša djevojačka, a sad je to vaša bračna soba, u kojoj nažalost niste proveli ni jedne bračne noći.

Vama je onda bilo sedamnaest godina, kao i meni, bili ste u šestom razredu liceja, kao i ja gimnazije. I vi i ja mislili smo onda, da smo našli formulu za generalno rješenje svih problema života. Za nas oboje bio je to čas, kad je snaga naše fantazije bila na vrhuncu. S najvećom jednostavnošću pregledali smo svijet i s njim obračunavali i razumijevali ga. Odnos naš prema njemu, bio je sličan onome, koji smo do jučer imali prema našim igračkama, vi prema svojim lutkama, a ja prema drvenoj pušci, koje nam svojom kompliciranošću nisu zadavale mnogo glavobolje.

Pa kako i ne bi. Vi ste išli na nedužne rendese, primali romantična ljubavna pisma, persiflirali i karikirali vaše udvarače, a ja sam imao svoj roman, čiju bolnu, a, ako hoćete, i groteskno-komičnu stranu nisam onda vidio ni mogao vidjeti.

Stali samo tako jedno prema drugome, svako u svome uvjerenju, kao da stojimo prama nekome tko je neiskusan, nezreo i nepokvaren, još daleko do one spoznaje, koja je nama otvorena, i s kim se ne možemo ni upustiti u kakve ozbiljnije razgovore, jer nas ne bi shvatio.

Vi ste bili tanka i mršava djevojčica, glatka i svježa u teintu - što mi je osobito upalo u oči, jer sam ga prispodabljao s malo poroznim teintom moje tete - nemirnih, žmigavih trepavica i uskih malko blijedih usana, koje su tako neobično brzo govorile, da su se lako sušile, pa ste ih svakog trenutka morali ovlažiti jezikom.

Da vam kažem pravo, onaj mi prvi dan niste bili simpatični, a priznajem vam, da se moje simpatije za vas nisu ni kasnije povećale. Tek poslije mnogo godina, zapravo u posljednje vrijeme, otkad smo se opet sreli i sastali, otkrio sam, da ima nešto podsvijesno u meni, što govori vama u prilog.

U kome su od nas dvoje ležali uzroci tome mom nekadanjem rezerviranom raspoloženju, ne znam točno ni danas. Ali ako dobro promislim sve, držim, da ne ću pogriješiti, ako ustvrdim, da su ti uzroci ležali u vama i u meni. Zapravo u našem ondašnjem unutarnjem osjećajnom životu jednog prema drugome.

Ja sam mislio: što se razbacuješ tu, ti oblizana brbljavice, u kratkim suknjicama i sa zvrkovima kose na ušima (kako ste onda nosili), koja nemaš pojma ni o čemu, a ideš na »krenchene« u pratnji mame ili guvernante, što se razbacuješ preda mnom, koji sam vidio to i to, koji poznam ovo i ovo, koji sam doživio toga dosta i koješta još.

Vi pak sa svoje strane gledali ste na me s prepotencijom djevojčice, koja se sutra može udati, za koju se već otimlju muškarci, kojoj sam ja nezreo dječak, s kojim se ne možete upustiti ni u najnedužniji flirt, jer nemam ni godina ni iskustva za to, jer me se uopće ne može ni računati među one, koji dolaze i za što ozbiljno u obzir.

Ali nije samo to, što je u meni stvaralo nekakav prkos ili recimo radije otpor prema vama. Ja sam osjećao, iako možda nisam priznavao, kako ste vi inteligencijom mnogo jači od mene. Kako ste sigurniji u svakom sudu, koji izričete. Kako je svaki korak, koji poduzimate, promišljen i instinktivno proračunat, iako su često puta i vaš način izražaja i forma vaše geste naivni. Najviše sam se bunio, što sam morao da vam u sebi priznam neobičnu dražest, povećanu još nekom lukavom malicioznošću i duhovitom arogancijom, koje ste do dan danas zadržali - a koja se izražavala u zgodnim dvomislicama, originalnim paradoksima i finim ironijama.

Tu vas nisam mogao slijediti.

Ja sam se najednoć našao licem u lice sa životom i išao sam prema njemu direktno, otvoreno, bez ugibanja, bez računanja, bez qui pro quoa, bez nadmudrivanja. Nisam za to imao iskustva, jer sam bio premlad, pogotovo bez instinkta, jer nisam bio ni žensko ni životinja.

I dok su tamo u susjednoj sobi galamile i kriještale dame od komiteta, praćene basnim i baritonalnim upadicama od ono nekoliko gospode, dotle smo nas dvoje bili svoj čudnovati dvoboj.

- Vi ste preveć mladi, gospodine Pero, - govorili ste, sjećate li se. - Vas bi jedna od nas mogla saviti oko prsta, kao komadić vune.

- Žute ili crvene vune? - ja sam vas upitao.

Odgovorili ste:

- One, koja se najlakše da savijati.

Rekao sam na to:

- Vi uistinu mislite, da sam ja naivan i glup dječak, gospođice. Da ja znam samo ono, što stoji u školskim knjigama. Da je meni život jedna nepoznanica. A recite mi, molim vas, odakle vama to veliko iskustvo i zašto baš mora biti sve ono istina, šta vi tvrdite?

Stisnuli ste malo trepavice i gledali ste na me desetinom vaše zjenice, u kojoj je bilo ironije za deset očiju, a omalovažavanja za dvadeset. Kad sam ja svršio svoju repliku, rekli ste:

- Ne držim vas, gospodine Pero, ni naivnim ni glupim. Uvjerena sam da znate koješta, što ne stoji u školskim knjigama. Ja nemam, istina, iskustva, ali to je uopće nešto što žene i ne treba da imaju. To je za muškarce: oni iskustvom dobivaju na vrijednosti. Mi iskustvom gubimo, jer ono dolazi s godinama. Godine pomalo skidaju s nas i čar i dražest, i sve ono, što vi na nama volite. Ali vi ste bez godina i bez iskustva čudnovat amfibij. Žabica, koja još nije izgubila repa. Ili gušter, koji ga još nije dobio.

Nasmijali ste se nakon ovih riječi tako perfidno, da sam se razbjesnio i htio sam vam reći nešto vrlo grubo. Ali vi ste me pretekli pitanjem:

- Jeste li vi uopće ikad poljubili jednu ženu? Bio sam neobično iznenađen, nisam znao, što bih odgovorio. Mislio sam, kako da se bolje izvučem i napokon sam rekao:

- Doduše, pitanje nije baš diskretno.

- Eto, vidite, mladi gospodine, - triumfirali ste, - vaš odgovor najbolje ilustrira stadij razvoja, u kome se vi još nalazite. Da ste vi mene to upitali, bilo bi uistinu od vas vrlo indiskretno. Ali za vas muškarce? Ni jedan muškarac, koji se više ne nalazi u razvijanju, ne bi tako odgovorio, niti bi se sakrivao za diskrecione kulise. Rekao bi otvoreno onom, meni inače nesimpatičnom hvalisavom samodopadnošću, da se to po sebi razumije, i naglasio bi svoje priznanje tako, da bih ja morala misliti, kako je sve to deveterostruko više, nego u istinu jest.

- Ja mislim, da samo jedna mlada djevojčica postavlja upite slične ovom vašem, - pokušam ja da pariram udarac.

- Mladoj gospođi, kao što ste vi, uvijek. Starija obično preteknu takva pitanja: oni se već sami pobrinu, da nam se prikažu kao sretni ljubavnici, neodoljivi osvajači i rasparači srdaca. Don Juani, Napoleoni, Jack the Ripperi!

Bacili ste mi ta imena na glavu kao tri kamena, od kojih bi se morao onesvijestiti. Mislili ste, da ću se suziti i stanjiti kao komadić hartije.

Ali ja se nisam dao.

- Šta vi znate o Don Juanima, Napoleonima i Jack the Ripperima, - rekoh, - to ste čuli onako kroz priključana vrata za vrijeme žurova vaše mame.

- Varate se, dragi moj, mi djevojčice najmanje naučimo nešto od naših mama. One obično kriju od nas baš ono, što nam je najpotrebnije da znamo. Ali mi se osvećujemo u istoj moneti. Krijemo i mi njima baš ono što bi one morale znati o nama.

Zatim, nakon kratke pauze nadodaste:

- Uostalom, čujete li onaj bariton, što u ovaj čas deklamira tamo preko u salonu kroz ovaj žamor ženskih glasova? Taj bariton izvodi preda mnom, ima već četiri godine kojekakve varijacije, iz kojih sam naučila mnogu ariju, što sam malo prije ovdje otpjevala vama, neiskusnom muzikantu.

Odgovorio sam:

- Možda sam ja neiskusan muzikant, ali pazite vi, pjevajući one arije, da ne upotrebite krivi ton.

Suvereno ste prešli preko moje replike i zapitali:

- Poznajete li onaj glas?

- Onaj bariton?

- Jest, onaj bariton, po kome ja pjevam arije krivim tonom.

- Ne, - rekao sam. - Ne poznam.

- Pa to je Žarko Babić.

- Glumac? Što je s njim?

- Jack the Ripper!

- Rasporio vam je srce?

- Htio je, htio je.

- Ali vi volite drugoga! - rekao sam u namjeri da vas zavedem na priznanje.

- Točno. Nekoga, tko će biti moj muž. Ali to je još tajna. To ne zna ni on.

- A bit će, velite, vaš muž?

- Jest, bit će.

- Čudnovato.

Nasmijali ste se opet:

- Eto, vidite, to se vama čini čudnovato. A to je nešto vrlo prirodno. Vi, muškarci, ne možete nikada reći, da će jedna žena biti vaša još prije, nego ste s njom govorili.

Bio sam vrlo začuđen vašim rezoniranjem:

- Kako? Niste uopće s njim još ni govorili.

- Ni riječi.

- Pa ga volite?

- Volim ga.

- I bit ćete mu ženom?

- Bit ću mu ženom.

- A ako on ne će?

- Već će htjeti.

- Znate mu ime?

- Naravno.

- I šta je?

- Naravno.

- Bogat?

- Volim ga.

- Lij ep?

- Volim ga.

- Znate li, da i on vas voli?

- Ja volim njega.

- Je li to dosta?

- Za njega dosta.

- A za vas?

- Onda sve ide svojim tokom. Jedno donosi drugo.

Tad ste se zamislili, a poslije malo zapitali:

- Koliko je sati?

- Za nekoliko minuta šest.

- Hoćete li izaći sa mnom do trga sv. Katarine?

- Drage volje. Samo...

- Vratit ćemo se odmah. Kamenitom ulicom, Jezuitskim trgom, Trgom sv. Katarine, pa natrag preko Gospodske ulice.

- Ako nas traže?

- Ne mari ništa, kad ste vi sa mnom! Glavno je, da ne idem sama.

- Šta ćemo tamo?

- Vidjet ćete. Dakle?

- Pa idimo, - zaključio sam ne bogzna kako oduševljen. Zagrnuli ste se mantlom, stavili šeširić na glavu i začas smo bili na ulici.

Bila je poledica, i ja sam se bojao, da se ne pokliznem.

Kad smo došli do ugla, gdje je Gupčeva glava, rekao sam vam:

- Poledica je. Kamenita je ulica strma i lako se pokliznemo.

- Bojite se? - upitali ste, kao da mi predbacujete.

- Pred nekoliko sam mjeseci slomio nogu, pa se bojim.

Vi ste onda šarmantnom gestom rekli:

- Primite se za me. Ja ću vas voditi.

I primio sam vas ispod ruke.

U taj čas bili ste mi nešto simpatičniji. Svidjela mi se vaša sigurnost. Osjećao sam, da ste jači od mene. Da znate, što hoćete. Vitalni kao riba. Neproblematični kao najjednostavniji račun. Dva puta dva jednako četiri. Četiri manje dva jednako dva.

Ušli smo pod kolonade Plemićkog Konvikta.

- Svaki dan u šest sati, - šapnuli ste, - čeka me da prođem Jezuitskim trgom. Sad ćete ga vidjeti.

- Vašu ljubav?

- Jest, moju ljubav.

- Onda valja da vas pustim, - rekao sam povukavši ruku, kojom sam se držao za vašu.

- Ne, ne, - prihvatite moju ruku svojom. - Samo se vi držite dalje. On nije ljubomoran.

- Kako znate? - začudim se ja.

- Jer ga volim.

Izašli smo iz kolonade. Tu je ulica najstrmija i nisam dalje pitao, jer sam mislio na poledicu. Vi ste mi pomagali pri koracanju, uzbrinuti, kao da sam vam brat.

Kad smo došli na ugao kod apoteke, opazili ste sjenu jednog gospodina, malo dalje od korpskomande.

- Eno ga! - uskliknuli ste, - Točan je kao ura. Opazio nas je.

I zbilja onaj je sada pošao prema nama. Kad smo došli malo bliže, prepoznao sam ga u svijetlu plinske svjetiljke.

- Pa to je profesor Marko Barić.

- Jest, - potvrdili ste. - Poznate ga?

- Moj profesor iz matematike.

- Ni na čemu vam tako ne zavidim! - rekli ste tako glasno, da je onaj morao čuti, jer je bio udaljen samo nekoliko koraka od nas.

Prije nego što sam dospio da ga pozdravim, on je već dignuo šešir.

Ja sam brzo dohvatio svoj. Vi ste također kimnuli glavom.

I prošli smo.

Onda ste rekli:

- Sad ćete se, kad dođemo do ugla crkve okrenuti i pogledati, da li se ustavio i gleda li za nama.

Poslušao sam vas. Upitali ste:

- Je li gleda za nama?

- Stoji i gleda, - odgovorio sam.

Čim zakrenusmo za ugao upitao sam vas:

- Zašto se niste vi okrenuli?

- Ne valja ga previše razmaziti. Zar nije dosta, što sam izašla. Budite uvjereni, on više ne želi.

- Čudnovato, - primjetim ja. - Kao kakav student. A ima mu trideset i pet godina.

- Molim, trideset četiri, - popravili ste me, - upravo dvostruko kao meni.

- Nije li malko prestar za vas?

- Upravo najljepše. Njega ne ću moći savijati oko prsta kao vunu.

- Al zato će on vas, - nadodam ja.

- Divota! - uskliknuli ste. - Drugo i ne želim.

Zašutio sam. Računao sam u sebi, koliko je teta Giza starija od vas, a onda koliko bi bila starija od one, koju bih ja uzeo, kad bi se ženio u odnosu, kakav je među vama i profesorom Barićem.

I prestrašio sam se tih razlika.

- Na što mislite? - upitali ste.

- Mislim, da je po vašemu, onda se ona, koju bih ja morao uzeti, nije ni rodila.

- Točno. Ili ako se i rodila, to se još nije krstila. Promislite, vaš ideal ne zna ni hodati, ni govoriti, a svaki tri četvrta sata mora dobiti friške pelene.

Uto smo zakrenuli u Gospodsku ulicu.

Na uglu Gospodske ulice i vaše ulice, kraj Kuševićeve kuće, kao da je iznikao iz zemlje, stvorio se profesor. Mislio sam u sebi: kao kakav student. Kako se ne ženira preda mnom.

Prošli smo mimo njega. Nisam gledao ni vas ni njega, osjetio sam samo da ste se pogledali.

Kad smo ušli u vašu ulicu, rekli ste:

- Sad će doći do ugla ulice i čekat će, da ga pogledam prije, nego uđem u kuću.

Vi ste pustili mene u kuću, ustavili ste se i okrenuli glavu onamo.

I vratili smo se opet u vašu sobu. Kao da nije ništa bilo.

Komitet je u taj mah žestoko debatirao. Gužva glasova: basi, baritoni, alti, soprani. Promukli, kataralni i krještavi, piskutljivi.

- Slušajte, molim vas, - rekli ste, - tu galamu! Meni su silno antipatični svi ti dobrotvorni komiteti, a pogotovo te stare patronese sa svojom posljednjom strasti: dobročinstvom. Stara su mi gospoda sa svojim iskrenim egoizmom mnogo simpatičnija.

- Ne razumijem, kako egoizam može biti simpatičan, - odgovorio sam vam ja, vrlo začuđen vašim rezoniranjem.

- Ne čini li vam se ova briga za druge, koja se tako dekorativno plakatira, namještena i neiskrena. Koketerija i ništa drugo?

- Može biti, - odgovorim ja.

Nakon male pauze, kao da ste htjeli ostaviti tu temu, zapitali ste me:

- Razumijete li se vi u crte na rukama?

- Nisam se nikad tim bavio.

- Mene to vrlo interesira. Jedna od mojih kolegica ima knjigu, pa smo naučile gatati kao ciganke. Dajte mi vašu ruku.

I primili ste me za vrhove prsta studirajući crte na mome dlanu.

- Kako ste mladi! - uskliknuli ste. - Vaše se crte jedva vide!

Uto je ušla k nama teta Giza.

Rekla je:

- Oprostite, što vas smetam. Ali Pero ima moj »noticbuh«.

Ja sam izvadio iz džepa njezinu bilježnicu.

- Malo prije sam te tražila. Al nije vas bilo tu.

Vi ste odgovorili:

- Zamolila sam ga, da pođe sa mnom do Sv. Katarine. Oprostite.

- Molim, molim, - ona je prihvatila, - vaše je pravo, Gigice, da disponirate vašim kavalirima, kako vam se svidi. Nadam se, da je Pero uslužan.

- Vrlo, milostiva gospođo, - rekli ste s karikiranim zadovoljstvom. - Kavalir od glave do pete.

- No to me veseli, - rekla je malko superiorno i otišla.

Na to ste rekli:

- Vaša je teta uistinu feš... Svi govore o njoj, da je vrlo šarmantna. Moj tata veli, da je i lijepa. Volite li je?

U taj čas sam zacijelo pocrvenio i sav smeten tražio sam riječ, da vam odgovorim.

Napokon sam se odlučio:

- Naravno. Ona je vrlo dobra.

- Je li istina, da se udaje? - upitali ste prirodnim tonom, bez i najmanjeg akcenta ironije ili indiskrecije.

Tad sam se još više zbunio. Na takvo šta poslije onoga našeg prvog razgovora u Sv. Križu Začretju nisam uopće nikad ni pomišljao. Odgovorio sam vam:

- Ne vjerujem. Inače bi mi nešto o tom saopćila.

- A ipak, govori se. Čula sam za to od nekih gospođa, koje dolaze amo.

- Znate valjda i za koga? - zapitam je malko podrugljivo.

- Znam, - odgovorili ste uvjereno. - Jedan poznati zagrebački kirurg.

Meni je za nekoliko sekunda preletio kroz svijest čitav niz malih situacija, koje su mogle opravdavati ovu vašu tvrdnju.

Počam od onog dana, kad sam pao s konja i kad je onaj kirurg uskliknuo - Pulchra vidua! - Pa ono njegovo zadržavanje u razgovoru s tetom, kad je kasnije dolazio da me pregledava. Zatim njegovi pohodi na njezine žurove, pri kojima je uvijek odlazio posljednji. Nekoliko je puta bio i na večeri kod nas, pa iako je tu bilo i druge gospode, on je svaki put sjedio kraj nje.

Honorar, koji mu je isplatila za moju nogu i koji sam mu ja odnio, iznosio je mnogo više, nego je običaj, tako da je on sam rekao: - To je previše! - i morao sam odnijeti polovicu one svote natrag. Ona mu je onda jedne večeri darovala zlatnu dozu za cigarete i dala u nju urezati: Zahvalni Pero.

Za Božić joj je poslao buket orhideja, koje su bile ad hoc naručene iz inozemstva.

Kad god je on bio sâm kod nas, ona bi mene na lijep način otpremila, samo da ostanu sami. Igrali su piket, a nakon nekoliko partija rekla bi:

- Pero, idi sada spavati. Ti moraš rano ustati.

Jedamput sam bio tako ljubomoran, da sam naumice ostavio svoju uru u salonu, gdje su oni igrali, samo da se poslije pola sata mogu vratiti i kontrolirati što rade. Nisu više igrali, nego sjedili na foteljima kraj kamina i razgovarali.

Vrativši se u svoju sobu, nisam mogao dugo zaspati sve dotle, dok kirurg nije otišao, a ona je došla k meni, da mi po običaju zaželi laku noć.

Kako sam zakašnjavao odgovorom, vi ste valjda pogađali, Da ja nešto u sebi kombiniram i rekli ste zlobno:

- Ona je dobra partija. Kirurg će doći tuđom nogom do nje.

- Kako tuđom? - upitam ja začuđeno.

- Pa vašom! - uskliknuli ste smiješeći se.

- Još sam se više začudio:

- Kako znate?

- Pa zna se, da odonda traje njihovo poznanstvo.

Ljut, što se svijet miješa u te stvari, primijetih:

- Čudnovato, kako nekima ostaje vremena, da se bave tuđim poslovima.

Vi ste na to uprli prstom na vrata, iza kojih je neprestano žuborio roj riječi:

- Pa to su vam ti dobrotvorni komiteti. Oni imaju vremena za sve. Pogotovo za ono, što ih se najmanje tiče. Tamo se zacijelo prave katkad kombinacije i za me. Samo ću im ja pomrsiti račune. Za svoju sreću ne trebam ja dobrotvornih komiteta, koji bi za me aranžirali lutrije i maskirane balove. Moga profesora nema među brojevima u njihovoj lutrijskoj vrećici, niti će mu one prilijepiti masku, kakva se njima prohtije.

Meni nije bilo do natezanja i filozofiranja u taj čas. Moje su misli neprestano lovile tragove za onim kirurgom.

Tek pri koncu naše replike osjetio sam, da ste rekli nešto, što sam i ja morao odobriti.

Pa sam, gotovo odsutan rekao:

- Pravo imate.

A vi, kao da ste pogađali, što se u meni događa, nadodali ste:

- A onakvi, kao onaj kirurg, vraćaju se već kasnije k mlađima, koje se prodaju, kao što su se i oni prodavali.

Spuštajući se automobilom iz gornjega grada u donji, sjedio sam uz tetu Gizu ne odgovarajući ni jednom riječi na njezine primjedbe. Nešto me je odbijalo od nje. Nekakav prigušeni osjećaj odvratnosti. I ne samo prema njoj, nego i prema samom sebi.

Onaj dvosatni razgovor s vama, sve one neopovrzive i nenamjerne konstatacije, koje ste izricali onako živo i iskreno, izmiješane su u meni i osjećaje i misli i dispozicije. Moje duševne oči navile se poput Görz-binokla do one mjere, pri kojoj se vide prostori pred nama jasni i nezamućeni.

Teta je govorila:

- Ove mi sjednice idu na nerve. Brbljanje i brbljanje bez smisla i kraja. Za pola sata moglo je sve biti gotovo. A kad tamo sjedimo gore od pet sati, pa treba doći još i u ponedjeljak.

Zašutila je najednom.

Auto je pravio zavoj preko Kipnog trga i oboje smo se čvrsto nagnuli na lijevo.

Na početku Duge ulice usklikne:

- Ali, na me će čekati! Ja više tamo ne idem. Baš mi se hoće slušati, kako se nateže Lady patronesa Schlesinger s Lady patronesom von Nemzety ili Lady patronesom Bivec, koja će od nje tri pozdraviti na ulazu bana Škrleca. Interesantno je, čime svaka opravdava razloge, koji ih predestiniraju za tu veliku ulogu. - Lady Schlesinger veli:

- »Gospodin je Pan veliko prijatelj sa moga muža i došla je uvijek kod nas u lov na naš gut.«

Lady von Nemzety tremolira:

- »Ich glaube, dass es am besten wäre, wenn eine Aristokratin vom uralten kroatischen Adel Seine Exellenz begrüssen würde...«

Lady Bivec gestikulira podbočivši lijevu ruku o svoj bok:

- »Valda bu horvatskoga Bana pozdravila Zagrepčanka, kaj zna vre horvatski govoriti...«

Sad je auto pravio zavoj preko Jelačićeva trga i oboje smo se nagnuli na desno.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje, ona je nastavila:

- Šteta što to nisi čuo. Žarko Babić sjedio je kraj mene i prišapnuo mi:

- »Scena za Molijera!«

Tad se nasmijala i rekla:

- Ja idem na tu maskiranu zabavu samo, ako se tebi hoće ići tamo.

- Meni je svejedno, - odgovorio sam hladno i neinteresirano.

Ona prihvati:

- Poslat ćemo kuvert s tisuću kruna, a one neka unesu Škerleca u salu i na ramenima, ako hoće.

Kod večere smo razgovarali o indiferentnim stvarima. Sluga je servirao, a teta nije nikada pred poslugom govorila o svojim znancima.

Bio sam potišten i moji su odgovori bili kratki i neakcentuirani. Samo da nešto kažem.

- Što ti je danas, Pero? - reče ona kad smo ostali sami. - Da ti se nije što dogodilo?

- Nije mi ništa, - odgovorio sam kratko.

- Kao da ja ne vidim, - nastavi ona. - Šutiš čitavo vrijeme i skoro si neljubezan sa mnom.

- Ne pripovijeda mi se, - rekoh zlovoljno. Mogu katkad i ja biti neraspoložen.

Osjetio sam, kako me promatra, ali nisam gledao u nju, da joj ne sretnem pogleda.

- Naravno da možeš, - prihvati ona. - Samo si dosad uvijek običavao da mi se povjeriš.

Trgnuo sam se na te riječi. Pogledao sam je prilično čvrsto u oči:

- Je li se i ti meni povjeravaš uvijek i u svemu?

- Kakva su to pitanja, Pero? - začudi se ona. - Nisam te nikad i ni u kakvoj svojoj važnijoj odluci mimoišla. I ne ću da sa mnom tako razgovaraš. Tko zna, odakle tebi ti tvoji štimungi. Uostalom, prije ili kasnije morali su doći. A ja sam morala znati, da ćeš ih najprije na meni iskaliti.

Onda se digla, otišla k prozoru i zaklonivši se iza zavjese, gledala je na osvijetljeni trg.

Zao mi je bilo što sam je ražalostio, pa sam došao za njom i primio je preko pasa:

- Tetice, ne srdi se. Malo sam zle volje, ali gledaj, sad je opet sve prošlo. Dođi, sjedi kraj mene.

- Ne volim, kad si zle volje, - reče ona. - Meni se onda uvijek čini, da sam ja tome kriva. Ti znaš, kako se uopće osjećam krivom prema tebi. I neprestano se bojim časa, kad ćeš početi da mi to predbacuješ.

Primio sam njezinu ruku i pogladio je o svoje lice.

- Ne govori tako, tetice. Ako je itko od nas dvoje i za što kriv, to zacijelo nisi ti.

U taj čas uđe sobarica:

- Želi li milostiva gospođa, da ubacim još koju cjepanicu u kamin?

- Slobodno, - odgovori teta. - I pazite da ima još koja u rezervi.

Kad je sobarica otišla, reče teta:

- Kako ti se sviđa Giga?

- Interesantna, - odgovorio sam, - samo je vrlo umišljena.

- Pametna je, - prihvati teta, - prepametna za svoje godine. Žao mi je, što sam vas prekinula baš u času, kad ti je gatala iz ruke.

- Gluposti, - odmahnuo sam rukom. - Ne vjerujem ja u to.

- Izgleda, da ste se dobro slagali. Pozvat ću nju i njezinu mamu da dođu češće k nama.

- Što se mene tiče, - odgovorio sam, kao da mi je malo stalo do intenzivnijeg poznanstva s njima.

- Pa to je društvo za tebe, - reče ona, - valjda ne misliš, da ćeš uvijek sjediti uza me.

- Pustimo, tetice, te stvari, - rečem ja opet ozlovoljen. - Prije svega mene vrlo malo zanima gospođica Giga pl. Remetinec, a njoj je još manje stalo do mene.

Al teta nije popuštala:

- Meni nije pravo, da se tuđiš od onoga kruga, u koji ti i po godinama i po mišljenju i po odgoju i sâm spadaš. Pogotovo ne od djevojaka. Sad je svejedno, da li se ove zovu Gige ili kako drukčije. Slučajno si sada upoznao nju, s vremenom ćeš upoznat i druge. U Zagrebu i vani, u svijetu. Do nekoliko mjeseci ideš u Pariz, da učiš muziku, pa ne ćeš valjda živjeti kao kakav fratar?

Meni je iznenada sinulo u mislima:

Izgledalo mi je sumnjivo sve ono, što je govorila. Sjetio sam se razgovora s vama i mojim kombinacijama glede onog kirurga. I zaključivao sam, da je sve to samo taktika, da se što lakše izvuče iz situacije, u kojoj se nalazi, i da me pripravi na ono, na što se po svoj prilici već odlučila.

Pustio sam je, da govori dalje. Ali u meni je vrilo. Jedva sam se suzdržao da ne planem.

Govorila je mirno, punim mekim glasom. Skoro me je milovala toplinom svojih riječi:

- Vidiš, my Darling, apsolutno je potrebno, da ti proživiš onako svoju mladost, kako se mladost proživljuje. Da se smiješ i raduješ, da luduješ i zaluđuješ. Da budeš igračka jedne onako dražesne, lukave, pametne djevojčice, kao što je ona Giga, ali ujedno i da jedna onakva postane tvoja igračka, koja će biti bezgranično sretna, da je prevrćeš u svojim rukama.

Dulje nisam mogao da izdržim. Prekinem je brutalnim tonom, kroz stisnute zube:

- Da se ti međutim uzmogneš udati za svoga kirurga.

Ostala je preneražena, s raširenim ustima, kako ih je već bila otvorila, da nastavi svoj govor. I krikne, dignuvši prste k usnama:

- Pero! Što govoriš!

Sav razdražen režao sam na nju:

- Misliš, da ja ne znam, što znači sve to tvoje pričanje i ta tvoja briga za moju mladost, smijeh i radost.

- Pero! - krikne ona jače.

- Čitav je Zagreb pun te senzacije. Samo, naravno, ja ne smijem znati, na što se spremaš. Zato me i šalješ u Pariz. Prije si govorila, kako ćeš svuda ti sa mnom, a sada, sada...

Plač me je gušio. Ona je k meni priskočila:

- Ali, Pero, što govoriš...

Trgao sam se skinuvši naglo njezinu ruku sa svoga ramena i zavikao:

- Pusti me. Ne idem ni u Pariz nit ikamo. Vraćam se tati na selo i tako ću te osloboditi problema, kako da se mene riješiš.

Izletio sam u koridor i sašao u parter, u svoju sobu. Bacio se u postelju i zaplakao u jastuke.

Bibilioteka se nalazila upravo nad mojom sobom.

Valjda pola sata kasnije došao sam malko k sebi i čuo kako ona koraca iznad mene kratkim, nemirnim koracima. Dolazilo mi je, da se vratim gore i da joj ponovno predbacim ovo i ono, što mi se međutim nagomilalo protiv nje u pameti. Dva tri puta sam već došao do vrata i svaki put sam se opet vratio svojoj postelji. Međutim sam sve više očajavao. Nisam se nikako mogao sprijateljiti s mišlju, da sve to mora svršiti.

I tražio sam izlaz i rješenja. Najluđa, najdesperatnija.

Da ubijem sebe. Da ubijem nju. I sebe i nju zajedno. Da zapalim kuću. Da se objesim pred njezinim vratima. Da odem gore i da je zadavim. Da pođem sad u noći do onoga kirurga i razbijem mu prozore. Ili da ga izmamim iz kuće i zamlatim kao živinče.

Ona je dalje nada mnom koracala. S desna na lijevo, s lijeva na desno. Pa uokrug. Pa u spiralama. Sad malim, hitrim koracima. Sad opet većim, polaganijim.

Kristali su zveckali na plafonskoj lampi kao sitni zvončići.

- Cink! Cink! Cincincin!

Užasno!

Poludjet ću. Poludjet ću. Poludjet ću.

Sad sam i ja počeo hodati gore dolje.

Slijedio sam tempo njezinih koraka. I smjer. S desna na lijevo. S lijeva na desno. Jedna spirala. Druga spirala. A sad uokrug. Oko moga stola. Zapravo u elipsi. Opet u elipsi. Vrtjelo mi se u glavi, kao da sâm na kakvu karuselu. I muziku sam čuo. Radeckimarš.

Sâm sam pjevao:

- Tararam, tararam, tararamtamtam...

I marširao:

- Tararam, tararam, tararam-tam-tam...

Povlačio sam za sobom prelomljenu nogu, koja je doduše već ozdravila, ali kao da ne će nikad postati elastična kao nekad.

No ipak je tako lako na njoj dotrčao onaj kirurg do tete Gize.

I mahao sam njom, udarao o stolce, o uglove stola, ne bi li se opet prelomila:

- Tararam, tararam, tararam-tam-tam...

Nisam u svom mahnitanju ni osjetio, kad su se otvorila vrata i kad je teta Giza ušla.

U jednom zakretu našao sam se s njom lice u lice. Ona me rukama, nategnutim od grča, primila za obje nadlaktice i vapila:

- Pero! Dođi k sebi! Pero!

Napeo sam surovo laktove i odgurnuo je od sebe, da je odletjela do postelje, srušila se na nju i ostala nepomična. Kao da je prebita.

I ne gledajući na nju, nastavio sam, zadihan, zaslinjen, oznojen svoju vrtoglavu šetnju s još vrtoglavijim mislima u glavi.

Napokon sam se sjetio, da ona još uvijek leži tamo nepomična, nauznak, s glavom tik do zida i visećim nogama. I priletio sam k njoj, u strahu, da se nije možda ozlijedila, kad je pala.

Bila je potpuno siva u licu, s modrim vjeđama. Izgledala je kao mrtva.

- Teta, - vikao sam, - teta, oprosti mi, nisam te htio, teta, probudi se...

Ona je polako digla teške vjeđe i pogledala me mutnim pogledom, pa se pomalo uspravila:

- Nije ništa. Daj mi malo vode.

Kad je ispila vodu, sjeo sam do nje na postelju i zaplakao krupnim jecajima i muklim jaucima u njezino krilo. Na zatiljku sam osjećao njezin dlan. Bio je upaljen od vrućice.

Ostali smo tako dugo, kao na pustom nepoznatom žalu dvoje brodolomaca, koji ne znaju kamo će.

Moglo je biti oko jedanaest sati. Peć se potpuno ohladila i bilo je studeno. Žvižduci lokomotiva s blizog kolodvora kričali su kao krikovi nekoga, koga proganjaju kroz noć.

Najedamput reče ona:

- Pođimo gore, Pero. Ovdje je hladno, a ja bih htjela s tobom govoriti. Imam mnogo da ti kažem. Ne ću da misliš zlo o meni.

Ona se naslonila na moju ruku i penjali smo se uz niske stepenice teškim nogama. Ne znam, kako je bilo njoj, al ja sam sebi izgledao, kao da sam netko tko se penje na stratište. Nosio sam u sebi predosjećanje neizbježivog završetka, definitivne katastrofe.

- Miruj i slušaj, - rekla je ona, pošto je bacila u kamin još dvije tri cjepanice, zagrnula se šalom i sjela na divan, uz fotelj, na kome sam ja sjedio, mlohav i klonut, kao da sam udaren od kapi.

Pa je prihvatila:

- Ja sam, Pero, prošla čitav svoj život, kako i ti sam dobro znaš, u najvećem miru sa samom sobom. Bilo je mnogo uzbuđenja; teškoća, neugodnosti, očajnih dana i strašnih poraza, s onim najvećim, kad sam izgubila, još mlada i željna radosti, svoga muža. Ali nijedan događaj, ni tužan ni veseo, nije razbio mira, koji sam nosila u sebi. Šta je god došlo i šta me je god snašlo, bilo je prijemljivo i podnošljivo, bilo je logično u svom dohođenju, razumljivo u snahođenju. Ja nisam žena strasti i pasija, ja imam obično uravnoteženo srce, koje napunjeno jedamput jednim osjećajem, nije više imalo mjesta za druge. Sve što sam doživjela, bilo mi je pravo i zadovoljilo je potpuno moje potrebe za život. Jedno mi je samo nedostajalo meni jednako kao i mojim tetkama: djeca.

- Ali ja sam poput njih i to nadoknadila. One su imale mene jedinu, a ja vas petoricu, - tebe najprvoga, koji si osim moje darežljive ruke, dobio i moje materinje srce.

- Nemoj misliti, dakle, da sam ja prema tebi zadovoljavala nekakav dobrotvorni spleen, od koga obično boluju stare bogate gospođe ili da sam time htjela ispunjavati zavjet namrijet mi od muža, koji mi je preporučio, da ne zapustim djecu njegova brata. Ne. Ja sam htjela samo, da se materinski iživim, bez osjećaja da sam obična dobročinka, bez pretenzija za zahvalnost s tvoje strane, s uvjerenjem, da ti imaš pravo da zahtijevaš od mene sve što sin može zahtijevati od matere. I bila sam ti u sebi tako zahvalna, što si konsekventno i besvijesno naglašavao to svoje pravo u svim, pa i u najsitnijim tvojim potrebama. Ti si bio u našoj kući mladi domaćin, koji je u skoro vrijeme imao da postane jedini gazda i gospodar, i kako se ono kaže, jedina muška glava.

- Međutim ti nisi mogao da se osjetiš kao moj sin. Imaš svoju majku, koju ne možeš vidjeti ni u kojoj drugoj ženi. Pa koliko god ti gajio prema meni jednake sinovljeve osjećaje kao i prema njoj, ipak sam ti duboko negdje u podsvijesti tuđa. Onako kao neka proteza onome, koji je bez ruke ili noge, ili radije kao zlatni zubi onome, tko je izgubio svoje. Kako si rastao i razvijao se, tako sam za te postajala sve to više žena, najbliža, najdohvatljivija. Počeo si me voljeti i uza me se u tebi razvijao muškarac. Nemoj misliti, Da ja to nisam osjetila. Svaki dan si se odavao ovim ili onim izrazom, ovom ili onom kretnjom. Ne mogu ti prešutjeti, da sam s nekom čudnovatom radošću, s nekim zadovoljstvom promatrala peripetije tvojih raspoloženja. I laskalo mi je to, jer na koncu i ja sam žena. Svaka žena voli kad izaziva u nekome, pa makar to bio i lud, nesmotren jedan dječak, naklonost, ljubav ili obožavanje.

- Koji su još vanjski utjecaji, mislim razgovori sa tvojim drugovima, knjige, nečije primjedbe ili nedužno gledanje za djevojčicama po Zrinjevcu i na ulici, pojačavali što se u tebi budilo, ne znam, ali vjerojatno je nadošlo i tu koješta, što je pripomoglo da se još više zaludiš. Pamtim dobro, kako si reagirao na ono, kad je onaj kirurg rekao o meni, da sam »pulchra vidua«, ili kad je ona neka Dalmatinka naglasila, kako imaš lijepu i mladu tetu. Mogao si opaziti, kako sam ja svaki put pokušavala da gasim tvoj entuzijazam konstatirajući neprestano, kako s moje četrdesetdvije godine ne može biti govora o kakvoj mladosti i ljepoti.

- Spremala sam se, da odlučno i definitivno svemu predusretnem. Mislila sam da te pošaljem u svijet na studije, uvjerena da će svijet izvršiti svoje. Prva mlada djevojka, koja će povući na se tvoj interes, otvorit će ti oči, pa ćeš se uvjeriti, da tvoja teta nije ni pulchra ni mlada žena, nego tvoja stara teta Giza, kojoj si nadomjestio sinove i kćeri, koje je toliko željela, a nije ih imala. Puštala sam te, da ideš s drugovima, davala sam ti novaca, vodila te, gdje sam znala da ima mladih djevojaka, sve u jednoj te istoj namjeri. Nesreća je međutim htjela, da slomiš nogu. Nedjelje i nedjelje ležao si ovdje, i kako si mi sam jedamput rekao, opijao se mojom blizinom. I to sam ja osjetila. Pa čim si se oslobodio povoja i gipsa, htjela sam, da se vratiš u svoju sobu.

- Ali ti si, uvjerena sam, ne namjerice, ali s nekim ludim, neslomivim instinktom prevrnuo sva moja nastojanja, oborio sve moje obrane i naveo me da se, prvi put u životu, dam prevariti od vlastite krvi, koja je uvijek bila poslušna kao mlijeko.

- Sjećaš li se, kad sam nakon kratkog vremena došla k sebi, kako sam bila jadna i luda u isti mah, od sramote, grizodušja i gađenja?

- Napokon sam pobjegla od tebe. I ja, druga Yokasta, proklinjala sam se čitavu noć i plakala ovdje na tvojoj postelji, dok si ti tamo spavao u mojoj nasmijan i sretan, i ne sluteći, u kakav si me ponor ubacio. Jer ja se nikako nisam mogla priviknuti na to, da budem i ostanem tvoja ljubovca. Kolikogod sam više mogla i kako god sam bolje znala, zavaravala sam te, odbijala, izbjegavala, da se što manje ponavlja naš gadni incest.

- Tješila sam se doduše, ovim i onim, govorila sam sama sebi, kako na koncu konca nema među nama nikakve rodbinske veze, kako bi mi, da su naše godine bliže, mogli postati muž i žena bez protimbe svijeta i zakona, kako ja nisam ničim vezana i slobodna. I tako dalje.

- Bilo je trenutaka, kad sam nastojala da se radujem, što sam te baš ja uvela u život, radije ja, nego koja druga žena, koja bi nehajnošću i bez saosjećanja izazvala tvoje prve orgazme.

- Ali onda opet, poslije tih nekoliko svijetlih, utješljivih trenutaka, ječi mi u ušima, kao žvižduk od hiljade zmija: incest, incest, incest.

- Što mari da te nisam ja rodila, da nisi sisao moje mlijeko, da moja krv ne teče u tvojim žilama? Sve što od materinstva živi u jednoj ženi, svi oni mali i veliki trzaji i uzbuđenja, koji sačinjavaju pojam majke, bili su u meni, tu i trošili se za te. Najveća si moja briga bio ti. Najljepša nada. Najnestrpljivija radost. I vidiš, Pero, nije još sve u tome, da jedna žena začne i nosi u sebi dijete, donese ga na svijet, podoji ga i povije, kad ustreba, nego je najviše, najglavnije i najjače, da se nad njime raduje. Materinja radost čini jednu ženu majkom.

- A to je bilo u meni za te. Od ovog prvog časa, prije nekoliko godina, kad sam te, kao malog fakina, srela na prašnom kolodvoru u Sv. Križu-Začretju i kad si me naivnim i lukavim dječačkim očima zapitao:

- »Čuješ, teta, jesi li se ti, tamo preko, još jedamput udavala? -«

- Da sam ikad i pomišljala na novu udaju, vjeruj mi, u onom bih se času bila odrekla svake takve namjere. Ti nemaš pojma, kako mi je bilo onda, kad mi te je slučaj donio ususret. Radovala sam se kao mlada majka, kad prvi put vidi svoje dijete novorođeno, koje je toliko mjeseci milovala držeći dlanove na utrobi i brojeći njegove prve nemire. Jer ja sam počam od smrti svoga muža, od časa kad sam te prvi put vidjela, mislila na te, nagađajući u sebi, kakav ćeš biti, kako ćeš izgledati, kolike su ti oči, kakve su ti ruke, i koliko si fakinče simpatično, i što sve znaš, govoriš, jedeš i mudruješ, i kako ćeš me obogatiti i ispuniti, kad budeš uza me rastao i postajao čovjek. Najviše sam se veselila, sva drhćući od radosna uzbuđenja, kad sam pomišljala na onaj dan, kad ćeš mi reći, da si prvi put upoznao ljubav, zavolio kakvu mladu djevojku i sjajnim očima o njoj govorio ili možda i diskretno šutio, svejedno, jer ja bih znala, što se u tebi miješa i prevrće. Znaš, kao one moje tete sa mnom, stidljive pred životom i gluhe pred svijetom, a ipak tako razumne i nepatvorene.

- Sad ti mora biti jasno, kako mi je, otkad se ono dogodilo među nama. Sad moraš razumjeti svu strahotu, u kojoj od nekoga vremena živim i kojoj hoću da se otmem. Moraš uvidjeti, da nisam mogla ni na što drugo misliti, nego na: bijeg od tebe. Pobjeći, bilo kamo pobjeći, da se sakrijem pred tobom i pred sobom. Makar i umrijeti, samo kad ne bi time utisnula teški pečat na tvoju savjest i pomutila time čitav život pred tobom.

- U svim tim mukama i nastojanjima izmišljala sam da te bilo kako odvrnem od sebe, pa nije ni čudo, kad se prigoda desila, da sam se kušala spasiti u tome, što bi se udala za nekoga i podigla tako između mene i tebe plot, koji bi donekle očuvao i zaštitio ono, što je tako bujno i raskošno cvalo u mom srcu za tebe.

- I pojavio se onaj kirurg. Jest, govorilo se među nama već i o ženidbi. Pače stvar je došla tako daleko, da smo fiksirali i rok. Ti si trebao ići u Pariz i tamo bi doznao za moju udaju. Nisam ti međutim ništa govorila, jer sam uvidjela, kako bi najbolje bilo, da se sâm rastrijezniš i da dođeš do spoznaje, kako je sve to, što se među nama zbiva, jedan neprirodni apsurd, jedna luda zabluda i kako je tvoje mjesto ondje, gdje je mladost, a ne uz jednu staru ženu, koju ćeš za nekoliko godina gledati s degutantnim osjećajem i čuditi se, kako si mogao za nju drhtati i u njoj uživati. Mislila sam, dakle, naći će se djevojka, i sve će se nekako svratiti na ravniju stazu.

- Međutim sam se pripravljala na korak, očajan za me, da pođem za onog doktora. Al tu je također nešto izbilo, što je stavilo na kušnju moje osjećaje prema tebi. Kirurg je dobar račundžija, ali s time nije računao. On je točno znao, koliki je moj imetak, a znao je da postoji moj testament, po kojem ti sa svršetkom tvojih studija preuzimaš upravu svega moga imanja i meni isplaćuješ moju apanažu do smrti, nakon koje si ti gospodar svega.

- On je htio, da ja prevrnem taj testament. Da ti osiguram stalan dohodak, tebi i tvojoj braći, a ostalo da je moje i njegovo.

- »Mi možemo imati djece« - rekao je, - »pa ne ćete valjda svoju vlastitu djecu žrtvovati jednom rođaku, koji vam uopće i nije rođak.«

- Odgovorila sam, da si ti moje jedino dijete, a i kad ja ne bih znala, da uopće ne mogu imati djece, ne bi mi nikad ni jedno bilo draže od tebe. Nadodala sam, da je ona svota, koju ćeš ti meni davati do konca života, tolika, da će mom novom kućanstvu dati odlučan smjer i udobnost, i on ne će ništa izgubiti od onoga, što bi mogao imati, da je čitavo moje imanje njegovo.

- I zaključila sam:

- »Dragi doktore, nas oboje već smo stari ljudi, a vi ste još i za nekoliko godina stariji od mene, život nam nema još mnogo da donese, za što da presiječemo pute onome, koji će znati da pođe po njima ravno do uspjeha i sreće!«

- On se nasmiješio ironično i rekao tonom poznavaoca ljudi i psihologa:

- »Vi ste zaljubljeni u toga dječaka.«

- »Pogodili ste«, - odgovorila sam mu ironično.

- Na što je on još jače istaknuo svoju pronicavost:

- »A i on u vas!«

- Sad se u meni probudio bijes:

- »Medicina je«, - rekla sam, - »dandanas daleko napredovala. Ali nisam zbilja znala, da je toliko, da jedan kirurg, liječeći nekome nogu, može znati, što je u njegovu srcu.«

- On se onda digao i zaključio:

- »Mislim da je najpametnije da ostane sve onako, kako je bilo i dosada.«

- »I ja sam vašeg mišljenja, dragi doktore«, - rekla sam, »vi ostanite i nadalje stari neženja, a ja samotna »pulchra vidua.«

- I tako od moje udaje ne će biti ništa.

- Napokon još nešto. Nema nikakva razloga, da se podaješ bilo kakvim skrupulima radi toga, što imaš sada od mene i što ćeš konačno baštiniti. Jedno: ja sam već davno, jedva godinu dana poslije tvoga dolaska k meni, s notarem učinila svoj testament, dakle još onda, kad si bio dijete mog čistoga srca, a drugo: ja ću bježati od tebe, jer hoću, da to moje dijete i ostaneš. Ti ćeš otići na jednu, a ja na drugu stranu. Jer mi moramo sve ovo izbrisati i zaboraviti.

- I onda poslije mnogo godina, kad svršiš svoje nauke, kad nađeš ženu, koja će te voljeti, i tako voljeti, da će moći doznati i razumjeti sve, što je bilo među nama, onda ćemo se opet naći u istom onom raspoloženju kao onda, kad smo se prviput vidjeli u Sv. Križu-Začretju.

- Ja ću opet biti tvoja teta Giza, koja se ne će više udavati, a ti, my Darling, moj mali Pero, moj sin.

Ona je digla svoja oba dlana na lice, jedan uz drugi, i plakala tiho, bez jecaja. Među dva prsta provlačila joj se krupna suza i puzala niz ruku u rukav.

Malo dana poslije ove noći otputovala je teta Giza u Švicarsku, gdje je u bankama imala veći dio svoga imetka.

Ja sam se nakon ferija spremao u Pariz.

Međutim, onog je ljeta počeo rat. Ostao sam u Zagrebu, a u međuvremenu i maturirao.

Nisu me uzimali u vojsku zbog noge, koja je bila pola centimetra kraća od one druge zdrave.

Vas sam čitavo to vrijeme vidio nekoliko puta i napokon sam čitao u novinama, da ste se udali.

Poslije rata otišao sam na konzervatorij u Pariz.

Što je bilo dalje sa mnom, to vam je sve poznato. Jedno vam još nisam saopćio, jer sam htio da prije saznate sve ove potankosti, a to je, da me teta Giza neprestano pita u svojim pismima:

- Hoće li Gigi biti pravo, da se vratim u Zagreb i da živim ondje, gdje vas dvoje živite?

Šta da joj odgovorim?