Božje i čovječje/I. Božje i čovječje/II.
autor: Lav Tolstoj
III.


II

- Ne, ne, pa to ne može biti istina, ne može, ne može! Pustite me, - kričaše majka Svjetloguba, otimajući se iz ruku gimnazijskog učitelja – druga njezinog sina, i doktora, koji se bijahu trudili zadržati je.

Majka Svjetloguba nije bila stara žena, izgledala je umilno, sa prosjedim pramenovima i sitnim boricama oko očiju. Učitelj, prijatelj Svjetloguba, saznavši da je potpisana smrtna kazna, htjede oprezno pripremiti gospođu na strašnu vijest, no tek što je bio progovorio o njezinom sinu ona po tonu glasa i bojažljivom držanju shvati da se desilo to čega se najviše bojala.

To se zbivalo u maloj sobi najboljeg gradskog hotela.

- Zašto me držite, pustite me! – vikaše otimajući se iz ruku doktora, starog obiteljskog prijatelja koji ju je jednom rukom držao za mršavi lakat, a drugom na ovalni stol pred divanom stavio bočicu sa kapima. Njoj je bilo drago da je drže zbog toga što je osjećala da mora poduzeti nešto – što to, to nije točno znala i stoga se bojala sama sebe.

- Smirite se. Evo, popijte kapi za smirenje, - reče doktor nudeći joj mutnu tekućinu u čašici.

Ona se iznenada smiri, presavi skoro pa napola, stavi glavu na upale grudi, zažmiri i opusti na divanu.

I njoj se u sjećanju javi njezin sin prije tri mjeseca, kada se zagonetnog i žalosnog izraza lica opraštao s njom. Potom se sjeti osmogodišnjeg mališana u baršunastoj jaknici sa golim nožicama i dugom valovitom svijetlom kosom.

«I njega, njega, baš tog mališana... s njim će to napraviti!»

Skoči, odgurne stol i istrgne se iz ruku doktora. Kad je došla do vrata, opet pade u naslonjač.

- A oni govore – Bog postoji! Kakav je to Bog, ako to dozvoljava. Vrag nek' ga nosi, tog Boga! – vikaše čas ridajući, čas se histerično hihoćući. – Objesiti će, objesiti će ga, a on je odbacio sve, svu karijeru, sav posjed je dao drugima, sve je dao narodu, - reče kako bi ukazala pred sobom rad i samoodricanje svog sina, premda ga je ranije upravo radi toga uvijek prekoravala.

- I njega, njega, s njim će napraviti to! A vi govorite da Bog postoji! – kriknu.

- Ali ja ništa ne govorim, ja vas samo molim da popijete kapi.

- Ništa ja ne želim! Ha-ha-ha, hihotala se i ridala opijajući se svojim očajanjem.

Kasno navečer se tako izmučila da više nije mogla ni govoriti ni plakati, već je samo gledala ispred sebe nepomičnim umobolnim pogledom. Doktor joj ubrizgaše morfij, nakon čega je zaspala.

Spavala je bez snova, no buđenje je bilo još užasnije. Najužasnije je bilo to što su ljudi mogli biti tako okrutni, ne samo ti užasni generali s obrijanim obrazima i žandarima, nego svi, svi: sobarica u hotelu, djevojka spokojnog lica koja je došla pospremiti sobu i ljudi u susjednoj sobi koji su se veselo sastali i smijali se nečemu kao da se ništa nije desilo.