VI Zlatarevo zlato —  VII.
autor: August Šenoa
VIII


Za štacunom Krupićevim prostirala se prostrana soba. Tu je primao goste - to bijaše njegovo svetilište. Nije dakako bila velikaška palača, ali ušav u nju opazio je čovjek po svem da je u kući imućna građanina.

Soba sama bila je dugoljasta, obijeljena kao snijeg. Drvene tavanice bjehu škuro omazane, a kroz dva omala, gvozdenom rešetkom zaštićena okna dopiraše samo malo danjega svjetla, te je soba naličila sumračnoj crkvici. Straga u kutu širila se omašna ilova peć, a na njoj bilo povjesma, sjemenja i velika boca višnjeva octa. Kraj peći visio je čudnovat drven kip, a pod njim gorjela je dan i noć mala srebrna uljenica. U prvi mah se nije pravo razabrati moglo čija je to slika, jer je bila od starine izlizana, a i po sebi dosta surova. Nu sudeći po zlatnim ključevima koje je bradati svetac držao, pogodio bi svatko - da je slikar valjda htio prikazati vjerno lice svetoga Petra. Za sv. Petrom stajala je palmova grančica od zadnje Cvjetnice, štono čuva kuću od strijele i groma.

Visila je o zidu i mjedena zdjelica za svetu vodu, veliko zrnato čislo i teška puška. Na polici sijevali kositreni tanjuri i zdjele - za onda očit znak imućstva - u zidu pako za staklenim ormarićem bijelili se niski trbušasti vrčići od majolike, išarani plavetnim cvijećem.

Podalje stajao je visok ormar okovan cvijećem od mjedi, a na njemu izrezuckano ime blažene djevice Marije i godina 1510, kraj ormara pako velika gvozdena škrinja. Sa srednjega trama visila je staklena škrinjica, a u njoj vijenac pod kojim se pokojna majstorica Krupićeva vjenčala. Na tavanicama čudno se isticao grb zagrebačkoga ceha srebrnarskoga - srebrna kadionica i prsten u modrom polju. Najbolji znak pako da se tuj dočekuju gosti bijaše dugačak stol sred sobe, a oko njega drveni tamno ofarbani stolci kojima su nasloni na spodobu srca izrezani bili.

A danas je tu bilo i gosti i bučne veselice. Ponajprije Krupićev debeli kum Pavao Arbanas iz Lomnice, čovječac prosijed, tupa nosa, podrezanih brkova, sivih očiju, debelih obrva, od glave do pete u modro odjeven, smiješeći se vazdan i trijezan i pijan. Bio se pridružio i novi varoški sudac Ivan Teletić, starac bijel kao snijeg, pun kao mjesec, mudar kao knjiga, a težak kao olovo. S njime dođe i varoški notar Niko Kaptolović, visok, zguren, suh, ni star ni mlad, ali riđoglav i riđobrk, a po nosu sudeći - prava krtica. Najposlije sjede za stol i gradski kapelan Petar Šalković, čovjek visok i jak, obrijan i hladnokrvan.

Tri puta već bilo veselo kolo ispraznilo vrč na stolu i već ga je Dora četvrti put napunila bila. Nije ni čudo, da se je o kojekakvim tajnama pričalo u sav glas.

"Tko bi to pomislio bio", usplamti Kaptolović dignuv pet prsti i šiljast nos "inhibicija, protestacija sve kako treba, causa recte et stricte levata secundum leges patriae, k tomu moja sjajna argumenta! Znate li da sam rif papira i za tri dinara crnila na to potrošio. Sve sam jasno i glasno rekao što reći treba ad informandam curiam, sve naše pravice od Bele Četvrtoga do dana današnjega. Mislio sam da će moje oštro pero pogoditi gospodina Gregorijanca upravo u srce. Pa šta? Pa šta? Kad su ga zvali pred sud, nije ni došao, i kad su ga sudili, ostao je prav! Triumphavit! A lijepa medvedgradska gospoština plemenitomu varošu šuk kao glatki piškor iz ruke. Ja pitam: Kako to može biti? Quo jure?", ražesti se bilježnik sunuv glavom i rukom u zrak. Po tim riječima spusti se na stolac, istrusi vrčić vina na dušak i omjeri cijelo društvo slavodobitnim okom.
"Ne čudim se ja tvomu rifu papira, niti tvome oštromu peru, niti svim sjajnim argumentima tvojim, dragi Niko", prihvati debeli sudac držeći se za pas, "ali se većma čudim da je ovaj zlatni argumentum ad hominem , što ti ga je dao moj predšasnik iz varoške kese, da bude sucima naše pravo jasnije, kad si ono pošao u Požun - da onaj zlatni argumentum nije pao u vagu pravice te nas štono se veli skuhaše."
"He! Čovjek veli, a bog dijeli", doda Pavao Arbanas dignuv desnu ruku i spustiv je na desno koljeno.
"Ili vice versa: čovjek dijeli, a sud bijeli, da oprostite!", odvrati riđoglavi Niko, ponešto žacnut.

Kapelan sjedio je dosad kao pravi kamen. Pružio noge pod stol, a bubnjao prstima po stolu odobravajući svačiju riječ kimanjem glave. Pri tom poslu se je strašno znojio te bi čas stegnuo, čas rastegnuo debele obrve, očit znak da o kojoj stvari vrlo ozbiljno razmišlja. Napokon će i on:

"Estote sapientes sicut serpentes", to jest: imajte soli u glavi, veli Sveto pismo. Samo vječni zakon je jasan i čist kao ovo vince na stolu. U njem stoji svaka piknja kao klin - a tko ludom špekulacijom u taj klin dira, tomu je dušu zakapario Lucifer, id est vrag. Jus humanum pako, id est naredba ona koju je slaba čovječanska ruka napisala, djelo je krhko i prhko. Jus humanum - premda ja samo artikule svete matere crkve poznajem - jus humanum je po mojoj slaboj možebit domisli batina na dva kraja, a komu jedan kraj u ruci ostane, taj drži i drugi kraj i nemilo argumentira po leđima svoga protivnika. A kad se dvojica zavade, naravski je da jedan prav, drugi pako kriv biti mora. I ne sumnjam ni najmanje da je kraljevska kurija jednomu dosuditi, a drugoga odsuditi morala, jer i to stoji da vuk sit, a ovca cijela biti ne može. A da je plemeniti varoš izgubio, nije nego puki slučaj koji se je zato pridesio jer je gospodin Gregorijanec dobio."
"Istina, je istina", potvrdi važno Arbanas.
"Nego, admodum reverende - nego!", skoči riđi bilježnik na kapelana koji od čuda rastegnu obrve i izbulji oči. "Poričem svečano što ste sada rekli. Ja kao prava branitelj moram pitati: Kako, zašto i pošto. Titulus, titulus, u tom zec leži! To je ona kvaka koju ja čvrsto u rukama držim kao što evo ovaj vrč. Nama nisu dosudili posjesti Medvedgrad, a mi ćemo parnicu ex radicalitate juris , makar sto godina trajala. Bome hoćemo." I žestoko lupi Kaptolović šakom o stol.
"Nećemo, ne, gospodine notarijuš!", odvrati debeli sudac hladnokrvno, "daj bog da smo se ove nesreće riješili. Ili hoćete da prodademo gradsku šumu za sudbene takse et caetera - a mi da ćemo slamom ložiti peć. Hvala lijepa! Bijes nas bocnuo da smo se išli otimati za ono nesretno medvjeđe gnijezdo. Čuvajmo svoje, a ne dirajmo u tuđe. Da, da! Ne čudite se da tako govorim. Ne češimo se gdje nas ne svrbi."

Stari Krupić, vrijedna starina sijede glave i jakih mišica, sjeđaše donekle zamišljen upirući se laktom u stol. Napokon dignu vedro crveno lice, zasuka bijele brkove, pa će gostima:

"Ja, da oprostite, ne umijem štiti ni štampanih ni pisanih knjiga, niti znam kako se sudi po pismu. Čekić mi je pero, a po nakovalu pišem. Nu obašao sam, hvala bogu, dosta svijeta, vidio sam dobra i zla, pa si krojim pravo po vlastitoj pameti. Smijat ćete se možebit da puštam među pismenom gospodom svomu jeziku uzde. Ne zamjerite mi, ako možebit od srca onako bubnem, vi, gospodo, to bolje razumijete, jer čemu bi vam bila vaša latinština. Nu, mislim da se istina i priprostom hrvatskom riječi natucati može. A ja mislim o tom poslu tako. U starim pismima, velite, napisano je da je Medvedgrad naš i sva gospoština medvedgradska da je naša. Moguće, to će učeni naš gospodin notarijuš bolje znati od mene. Ali vas pitam, jesmo li ikad držali Medvedgrad? Nismo. Eto vidite. To vam je prava zdjela bez jela, kost bez mesa. Bilo bi dakako ljepše da sve to imamo, a još ljepše da je cijeli svijet naš. Ali je dobri bog odredio da sve ne ide u jednu torbu. Gospoda naša vrlo su se junačila radi te pravde na staroga Gregorijanca, junače se još i sada. Ja sam sve rekao: Ne bude od toga pogače, pustimo stvar na miru. Vi ste se na me uzvrtili bili da ja toga ne razumijem i da je naše pravo jasno, a stari Tahi da će nas pomagati; ja dušu u se pa u kut. Rekoste mi da Tahi ima mnogo prijatelja kod kraljevskoga suda. Nu ja mišljah, ako su suci takvi, kakvi bi imali biti, moraju pravdu krojiti po zakonu, a zakon nema prijatelja ni neprijatelja. Međutim je sud sudio. Mi smo izgubili - tako je i nije drukčije. A Gregorijanec je dobio. Eto tu valja skupiti pamet. Gregorijanec je ohol, bogat, osvetljiv, nagao. Otkad prvi kamen od Zagreba stoji, nije imao plemeniti varoš toli krvna neprijatelja što mu je gospodar medvedgradski. Bude li zgode, osvetit će se, a ne bude li je, naći će je Stjepko. Mi smo mu trn u peti, sud je izvadio trn, ali rana je ostala. Ne podražujte rane, bit će zla. Pustite ga na miru. Dirne li u grad, u našu zemlju, u naše pravice, a da! Onda batom po glavi, onda, kako sam star i slab, skočio bih i ja, ne perom, ne papirom, već šakom, gospodo, da, šakom! Ali zato ne treba dangubiti, zato treba raditi da i nama bude snage i prijatelja u nuždi. Gospoda Zrinjska od prije nisu nam istinabog veliki prijatelji bili. I sami znate kako je na nas pokojni ban Nikola ljuto skočio bio. Ali je sad drukčije. Sin mu, gospodin tavernik Đuro, hoće nam dobro. I sami ste složno uglavili da mu učinimo kakvu čast, da mu na varoški trošak prikažemo srebrnu kupu za njegovu svadbu sa Ankom Erdödijevom. Ta meni ste rekli da je načinim. Držmo se njega, pustimo Gregorijanca na miru, ali držmo se Đure, a prije svega držimo se svojega. Tako mislim ja."
"Tako je!", zakima sudac Teletić lupnuv zlatara po ramenu. "Vi, majstore Petre, niste doduše čitali učenih knjiga, ali zato govorite kao knjiga, jer vam je bog dao zdrave i prave pameti."
"Tako je", zakima i Pavao Arbanas ispod oka žmirkajući na gospodara Krupića.

Kapelan gladio je, stegnuv obrve, trbušinu te neprestance kimao glavom u znak, da i on pristaje uz miroljubivo mnijenje većine.

"Bene, bene", zamrmlja zlovoljno Kaptolović, "budite krotke ovčice, budite. Ali što će obzirni građani plemenitoga varoša i cehovski meštri reći, ne znam. Apellatio ad populum, to vam je vražja stvar. Za vas pako, majstore Petre, znam zašto ste toli krotki na Gregorijance. Mladi Pavao spasio vam je jedinu kćer, pa niste se rada s njim zavaditi".
"Stani, gospodine notaru!", zakrči mu Petar riječ skočiv na noge. "Čast i poštenje vam, ali što ste rekli za Doru, gola je laž. Ja ljubim kćerku od srca, ta koga da inače ljubim. Ja hvalim mladomu Gregorijancu da mi je iznio jedinicu iz gotove smrti, čega vi jamačno svojim oštrim perom ne biste učinili bili, i rado ga primam u kuću, ali otac sam samo pod svojim krovom, van kuće sam građanin i ne prosti mi bog grijeha da bi opće dobro radi moje očinske ljubavi štetovalo. Govorio sam zato tako, jer mi to moja pamet kaže i jer neću da se za velik novac neviđeno blago kopa, kojega ni nema u zemlji."
"Punctum!", skoči sada debeli sudac. "Ad vocem srebrna čaša za svadbu gospodina tavernika! Jeste l' je svršili?"
"Dakako, suče gospodine", odvrati stari zlatar razvedriv se malko.
"Da vidimo vašu majstoriju!", prihvati sudac.
"Doro! Dorice!", viknu zlatar na vrata, "donesi mi ključ od škrinje. U komori je!"

Za malo časa pojavi se Dora, čila i lijepa. Crne plete padale joj niz plavetnu ječermu, a na prsima bijelila joj se čista pregača, oko vrata pako rumenilo šest niza crljena koralja.

"Zapovijedate tato?", upita oca.
"Otvori de škrinju, pa mi izvadi srebrnu čašu za gospodina tavernika."

Umah kleknu mladica pred gvozdenu škrinju te iznese iz platnena zamota veliku srebrnu, bogato pozlaćenu kupu, te je stavi na stol. Kupa bijaše načinjena u spodobi velika ljiljana. Na jednoj strani bijaše pločica, a na njoj usred vijenca od ruža urezana dva grba: dva orlova krila i grad sa kulom: grb Zrinjski, a u drugom jelen na kolu: grb Bakača. Pad grbom bijahu urezana pismena "G. C. a Z. et A. C. ab. E. Comunitas Montis Grecensis D. D. A. 1576." to jest "Đuri knjezu Zrinjskomu i Anki knežici od Erdöda općina grčke gorice daje i prikazuje G. 1576." Na drugoj pločici bijaše vješto izrezan bog Hymen kako na lancu od cvijeća vodi božića ljubavi.

"Optime, optime, eximie, majstore Petre!", viknu sudac zanesen da mu se podbradak tresao, "vidi se da ste majstor".
"Bogme fino, kume!", potvrdi stari Arbanas.

Gospodin se Šalković nadnese nad čašu te poviri jednim okom u dno, kano da je omjeriti htio koliko će zlatne vinske rose stati u taj srebrni ljiljan.

"Re vera!" progovori kapelan, dignuv glavu, majstoru Krupiću koji je ponosito smiješeći se motrio svoje djelo, "re vera, to je pravi poculum caritatis iliti čašica ljubavi, i rumene usne velemožne gospođice Anke Erdödove nemalo će se osladiti srčući iz ovoga srebrnoga cvijeta zlatne ambrozije."
"A neće l' se i vama, djevice Doro, osladiti usne zlatnom kapljicom iz srebrne čaše kad vas pozove bog Hymen u svoj hram ili, jasnije govoreći, kad se udadete?", obrati se crvenokosi notar kroz slatki vinski posmijeh zlatarovici.

Djevojka problijedi kao da se je nečemu dosjetila, ali se brzo osvijesti te živo odreza Kaptoloviću:

"Oprosti mi vaše gospodstvo, gospodine notare! Mi ženske glave ne razumijemo te premudre historije, i moja pamet pobrala je iz vaše besjede samo gdješto kao slijepa kokoš zrno. Ne bude li vino kod moje svadbe kiselo, osladit će mi usta. Ali iz srebrne kupe neću ga srkat, za nas građanske djevojke i ove su majolike dobre. Ne valja se gizdati, jer je gizdost pred bogom grijeh. Nu tko će o tom i govoriti, to su daleki računi."
"Ala, ala! viš ti Dorice!", nasmija se kapelan, "otkuda tebi fin brus da ti je jezičac tako oštar?"
"Znate šta!", zaviknu Teletić, "posvetimo čašu, mi smo je kupili, zašto je ne bi posvetili."
"Bene dixisti!", odvrati zaneseno kapelan i nasu bržebolje vina u srebrnu kupu.
"Bog poživio majstora!", dignu sudac čašu, pa je istrusi, a za njim kapelan.

Sad je bio red na Kaptoloviću.

"De'te srknite, Dorice!"
"Hvala, ne pijem vina."
"Ali srknite samo!"
"Tako valja!", potvrdiše svi. Gucnu Kaptolović, a za njim tek malo Dora.
"Kad već na silu moram, de'te vi najprije, gospodine notarijuš. Ja ću za vama pa ću pogodit vaše misli", odvrati hitro djevojka.
"Nu, što mislim?", zapita notar.
"Da, što misli?", ponoviše svi.
"Vaše gospodstvo - ali ne srdite se za to - vaše gospodstvo misli da ste najpametnija glava u svem Zagrebu."
"Ha! ha! ha!", udariše svi u grohotan smijeh.

Dok su se varoška gospoda tako veselila kod gospodara Petra, sjedila je kuma Magda po običaju u svojoj drvenoj daščari. Bilo je lijepo, jasno popodne, te se starica sunčala kao gušter. Katkad bi zijevnula te zijevnuv prekrstila usta, katkad bi odagnala rukom koju dosadnu muhu.

Na trgu nije bilo nikoga, svijet bijaše jošte u večernjici, samo na donjim stubama pred crkvenim vratima sjeđaše brkonja Miloš Radak, a kraj njega ležala vjerna mu puška. U ovaj par nije se baš bavio junačkim poslom. Čistio nožem pretilo rebarce, te bi kadšto zakusao u kolač iz Magdine peći. Pritom je malo mario što oko njega biva.

Napokon zašutješe orgulje. Svijet je stao izlaziti iz crkve. Izađoše i prije Freyovka i Šafranićka. Nadođe i dugoljan Đuro Garuc.

"No!", prihvati Freyovka, ustaviv se navlaš pred Magdinom daščarom, "kume Đuka, vaš slavni magistrat mogao bi slobodno popraviti onaj stup." Pritom pokaza čavlarka na nizak širok stup od kamena pred crkvom, koji je već na pol razvaljen bio da je trava po njem rasla.
"Bi!", odvrati hladnokrvno varoški bubnjar kopajući po džepovima svoje haljine.
"Pa zašto ga slavni magistrat ne popravlja? Zašto?", zapita Šafranićka nekako glavurdajući.
"To zna najbolje slavni magistrat", odvrati Garuc.
"A zašto su ga naši stari postavili? A?", uze opet grizljivo čavlarka.
"Naši stari podigli su ga zato da se sve ženske glave, koje pred bogom i svijetom srama i stida nemaju i sebe svakomu prodavaju, stave javno na taj stup nek ih bude sram pred cijelim plemenitim varošem"; odricao jednim glasom Garuc.
"A! Vidite! Zato?", podboči se Freyovka. "Pa mislite li vi, dragi kume Đuka, da te kuge nema više po Zagrebu, mislite li vi da su sadanje Zagrepkinje sve čiste kao bijeljeno platno? Mislite li?"
"Hm!", odvrati Garuc, "to zna samo slavni magistrat."
"To znam i ja, dragi Đuka, čuste li, i ja! Ima ih cifrastih i pobožnih parta kojima ime miriše po tamjanu, a nisu nego pušljive jabuke, ima ih i starih koje bi svijet stavio na oltar pod staklo, a onamo im vrag poklopio dušu svojim kudravim repom, jer su opake, gadne svodilje, jer krišom sastavljaju velikaške gospodičiće i građanske cure. Pazite, dragi Đuka. Stara je riječ, tiha voda brijege dere."
"Da, da, tiha voda brijege dere", doda klimava Šafranićka.
"A ja ih poznam, na ime poznam, a ja velim na 'pranger' s njima, da, na stup, nek se zna kakve su to svetice. A šta velite vi na to, kumo Magdo?", okrene se Freyovka starici, opaziv da se skupilo oko njih poviše svijeta.
"Ja? Ništa! - Pustite me na miru!", - odvrati ne hajući Magda.
"Ništa? Zbilja ništa? Ha, ha! Da budem na miru? Pa baš neću", udari zlorado čavlarka šakom u dlan. "Čujte, ljudi, čujte pa se čudite. U ovom našem plemenitom varošu ima jedna stara svetica za koju se misli da joj je sveti Petar kum, a ona da je škrinja mira božjega - ali uistinu živi vrag - prosti mi bog grijehe - kumuje staroj vještici, a ona je škrinja nemira vražjega. I u tom našem plemenitom gradu ima jedna djevojka za koju se misli da je bjelija od snijega i krotka kao majčina dušica, ali je ona crna kao ugljen, a duša joj je smrdljivi drač!"
"Da, smrdljivi drač!", primijeti Šafranićka.
"Vidiš, vidiš!", opazi Garuc.
"Da, da, i za to slavni magistrat ništa ne zna. A ta stara podučava mladu, a ta mlada grli se, ljubi se i - vrag zna šta, sa mladim Gregorijancem, sa sinom onoga antikrsta koji vam je ukrao lijepi naš Medvedgrad. A ta stara vam je - a? šta mislite - sveta naša Magda, a ta mlada vam je Krupićeva Dora, da Dora! Fi, fi, fi!", pljunu Freyovka na zemlju, "a mi da to trpimo, mi poštene građanke?"
"Ne trpimo!", odvrati razjareno jato.
"U našem gradu?"
"Sa Gregorijancem!"
"Dora!"
"Taj ljiljan!"
"Na stup s ljiljanom!"
"Na stup s Magdom!"

Magda drhtaše od ljutosti, žuto joj se lice rumenilo.

"O ti jadovita zmijo! Stoput si gora od svih onih koje su ikad stajale na tom stupu", izdere se Magda.
"Hu strijela -! Ja da sam takva - ja građanka koja ima kuću, kojoj je muž upisan u ceh. A vi to gledate, a vi to dopuštate?", obrati se bijesna čavlarka prema jatu.
"Na stup s njome! Na stup!", zaurla svjetina.

I potisnu jato jurišati daščaru. Kamenje, blato, pijesak padao je daždom na daščaru. Moleći zguri se starica u kut, ali bijesno jato sve jače navali - ubit će staricu.

"U kraj, hulje! Ili, časnoga mi krsta, smrskat ću vam lubanju kundakom", zagrmi Radak skočiv pred daščaru i naperiv gluntu na jato.

Oči mu se krijesile kao divljemu mačku, brci mu igrali od ljutosti, a razgaljene grudi nadimahu mu se silno. Jato uzmaknu od straha.

"U kraj, velim vam opet! Kuga vas izjela. Jeste li vi božji stvorovi, jeste li vi ljudi? Živina ste, nijema živina! Šta vas boli glava za ovu staru jadnicu, šta vam je kriva te je bijesnite utući kao pašče. Čistite mjesto, jer, propao u crnu zemlju, tko mi se dodirne bake, istrest ću mu dušu iz grla!"

Za časak zapanji se svjetina od strahovitoga gorostasa, a skoro navri snova bijes, čim opazi jato da mu ide nekoliko modrih stražara u pomoć.

"A šta se taj Vlah miješa u naše posle?"
"Dolje s njime!"
"Utucite ga!"

I grunu šaka kamenja na Radaka. Kamen mu odnese klobuk. Ali kao munja skoči haramija, spopade iz jata kramarku Šafranićku za šiju te je kao štit proti svjetini dignu snažnom desnicom uvis. Kramarka koprcala se u zraku kao žaba na udici, a lice joj bilo kao u skuhana raka.

I bilo vike, cike, smijeha i kletve od bijesne množine.

"Dobar dan, Šafranićka! Sad se možete njihati bez njihaljke."
"Ubijte Vlaha!"
"Viš vraga! Debela kramarka laka je kao perce."
"Visi u zraku kao drveni anđeo nad velikim oltarom!"
"U čelo ga dajte. Vražji skote!"
"A šta je to? Koji vam je bijes?", zagrmi Blaž Štakor, velik čovjek, crn i krupan, zasukanih rukava proturav se laktima izmeđ čopora. "Eno Magda krvava! Je li vas bijesno pseto ujelo, kukavice? Vi da ste građani, ljudi? Turci ste, vuci, vukodlaci. Ako je stara štogod skrivila, eno poglavara. Jeste li vi suci, je li batina i kamenje zakon? A Vlaha psujete! Zašto? Jer brani slabu staricu. Vlaha psujete, a vi da ste kršteni ljudi, vi? Je li to u Svetom pismu, jeste li to kod večernjice čuli. Otale! Kući! Stid vas bilo! Nemate li kod kuće posla? Šila i igle, a vi ženske nemate vretena i kuhače! Otale ili će vas odvesti straža. Vi pako, starče!", okrenu se poštenjak Radaku, "pustite baku, idite svojim putem, pripazit ću Magdu. A vi, gospodarice Šafranićka, odnesite se u svoj štacun pa tucite muhe. Nije vam škodilo. Mozak vam se malo protresao, pa ste se valjda rastrijeznili. Pravo vam budi. Ne zabadajte nosa u svijet da u nj strijela ne pukne - vi stara retoriko - vi!"

Haramija pusti kramarku, koja je psujući otklipsala prema svomu štacunu kao oparena koka.

"Zbogom", odreza Radak ukratko Blažu, "valjan ste čovjek!", i baciv pušku na rame ode. Ostali se svijet razišao od stida i straha i ponajprije nestalo Freyovki traga. Zadnji otklima Đuro Garuc, opipavajući šiljasti nos koji je silno nabreknuo bio. Kamen, odskočiv od daščare, bio se nemilo spustio na njušku bubnjara.

Društvance kod Krupića nije ni s daleka slutilo šta pred Sv. Markom biva. Vino bje gostima otupilo sluh, a da su i čuli bilo kakvu viku, šta zato? Neka se narod veseli makar i malo krvi bilo. Varoškim stražarima bijahu takve gungule vazda mila komedija, koju su prekrštenih ruku vrlo rado ali i vrlo hladnokrvno gledali. Narod neka si sudi sam.

Najednoč otvoriše se vrata Krupićeve sobe i unutra navali trbušast maličak vrlo debela i glupa lica pod širokim šeširom - kramar Šafranić. Bio je bijesan - i pijan - za njim se dovuče i Grga Čokolin.

"A recite mi šta tu biva? A recite, jesmo li u Zagrebu? A jesam li ja 'purgar'; a jeste li vi sudac? A je li Eva moja žena - pred bogom i svijetom zakonita žena? A?", probrblja mali kramar na dušak.

Gosti se gledahu u čudu, i gospodin kapelan pokaza prstom na glavu hoteći naznačiti da se kramarčiću miješa.

"No, no! dragi Andrija, nemojte toli žestoko kao mlado vino. Kazujte mirno. Šta vam je?", zapita ga dobroćudno domaćin.
"Mirno! Mirno! Dakako! Kap će mi pasti pa mirno! Šta mi je? Žuč mi se razlila, to mi je. A zašto? Sodoma, Gomora, Babilon. Sramote, grehote, rugote. Meni, assessoru gradskomu, mojoj ženi, assessorici gradskoj to - to - fuj!"
"Ali zaboga, hoćete da vam sudim, a ne znam tko vam je i šta vam je tko kriv?", progovori u čudu sudac.
"Specificatio et petitum majstore", doda velemudro Kaptolović.
"Kažite samo gospodinu sucu sve, kume Andrijo!", potaknu ga brijač, "on je pravedan pa će krivca na red pobrati."
"Dobro. Čujte dakle moju špecifikaciju! Moju Evu uhvatio grč, previja se kao zmija. Njezina nova kapa zbogom! Petnaest dinara sam za nju dao na kraljevskom sajmu - petnaest dinara, jeste li čuli. A svemu tome ste vi krivi, majstore Petre!"
"Ja?", zapita u čudu zlatar.
"A jeste, jeste!", podboči se na vratima brijač.
"Ja? Jeste li poludjeli?", ponovi Krupić.
"Nismo, ne, lude gljive jeli", bubaše kramar dalje, "zar nije lijepa Dora ovdje vaša kći, a nije li joj Magda kuma? A Magda to našarafila, pa kad tatice kod kuće ne ima, šuk u kuću mladi Gregorijanec, pa cmok sa lijepom Dorom et caetera, da se svi čavli u kući giblju. Oj, ja sam glupak, tupak, je li, majstore Petre? Ali zato ipak neću imati unuka prije negoli zeta kao što drugi ljudi."
"Andrijo!", zavrišti starac Petar pograbiv vrč, ali mu sudac brzo uhvati ruku.
"Andrija, da, Andrija se zovem. Pa vam taj Andrija kaže i više. Tko je Gregorijancu prodao naš Medvedgrad? A? Vi. Jer mladi Pavao samo pod izlikom gladi vašu kćer, a vi ste mu odali kako 'purgari' rade za svoje pravo. I kad se je to danas na sva usta govorilo po večernjici, i kad su bili skočili dobri ljudi na staru vješticu Magdu, dođe joj u pomoć nekakov antikrst - Vlah. I taj pasoglavac pograbi moju Evu - moju sirotu Evicu za vrat, pak ju je zibao, zibao kao da je klip u velikom zvonu i razderao novcatu kapu. A tko će mi kapu platiti, a tko će mi medicinu platiti? A?"

Petar se kamenio. Grčevito stiskao je stolac do kojega je stajao. Blijeda lica mu drhtahu, a oči kanda će skočiti iz očnica.

"Lažeš, huljo!", zaviknu promuklim glasom, "tko smije sipati taj otrov na moje jedino dijete, tko mi može tu sramotu posvjedočiti? Tko?"
"Ja", progovori kroz hladan rug Čokolin stupiv korak naprijed.
"Ti?", zapitaše svi zapanjeni.
"Ja, gospodo časna", nastavi brijač skrstiv ruke natrag, "mogu se zakleti na sveto evanđelje i na svetu oštiju da sam zdrav i trijezan na ove svoje oči vidio, kako je plemeniti gospodičić Pavao Gregorijanec ovu čestitu djevicu Doru grlio i ljubio kao što grli muž svoju ženu, a Magda da je pritom bila."

Svi zamukoše. Dora kano da nije živa bila. Mozak joj se stvorio kamenom, noge kao da su joj zarasle u zemlju, a u njoj vrela krv kao more žive vatre. Tako je negdje čovjeku pri duši kad ga vode na smrt.

"Doro! - Doro! - ti?", šapnu starac kao mahnit, a znoj mu skoči na čelo. "O Isuse bože - što sam ti skrivio?", zaviknu u sav jad i lupiv se šakom u čelo sruši se glavom na stol.
"Oče!", zavrisnu djevojka i baci se pred starca - "nemoj - oprosti!"

Kao plamen skoči starac i, stresav sa bijele brade vrele suze, gurnu djevojku. Pohiti k zidu da uhvati pušku, ali ko strijela uhvati ga sudac za ruke.

"Petre!", zaviknu sudac.
"Ne griješite duše", prihvati kapelan. "Bog sam sudi ljudske grijehe."
"Oče, groba mi majčinoga -", zajeca na koljenima djevojka.
"Šuti, izrode ženski, ne budi svetice iz groba. Otale!" Zatim se malko umiri. "Kume Pavle", obrati se Arbanasu, "za jedno vas molim. Dok budem živ, ne smije mi ova grešnica pred oči. Neću da pogine od gladi, zakleh se mojoj pokojnici da je neću zapustiti. Za tri dana ćete kući u Lomnicu. Povedite ju sobom. Ondje neka bude sluškinja, neka pase nečistu živinu. A u Zagreb ne smije nikad. To za dušu pokojnice moje."
"Ali kume, kume!", prigovori Arbanas.
"Molim vas za to. Hoćete li -", zakrči mu odrješito zlatar riječ.
"No hoću, hoću!", zakima Arbanas.
"Dobro i hvala. A s vama, majstore Andrija, govorit ću sutra pred sudom. Sad zbogom!", završi zlatar.

Gosti raziđoše se poniknute glave, samo Čokolin pođe sa kramarom da kod Evice proslave pobjedu svoju. Poslije donesoše i Magdu bez svijesti kući. Dora je dvorila. Već se je spuštala noć; tiho kao u grobu, samo se čulo jecanje iz Krupićeve kuće: "Majko božja, zašto se rodih kukavna na svijet!"

Bilo je blizu ponoći. Po Markovu trgu sterala se jasna mjesečina. Nigdje ni duše, nigdje ni glaska. Najednoč izleti iz Šafranićeva štacuna čovuljak. Teturao preko Markova trga amo-tamo, noge mu se križale kao munja. Nešta je mrmljao. Sred trga se ustavi. Opazio bje svoju sjenu.

"Hoho! Ti - ti - ti - ti si to?", progovori svojoj sjeni. "Dobar večer, dragi moj alter ego! Jel' te, danas je bilo veselo? Hoho i kruto! Danas smo pokazali to - to - tomu oholomu zlataru tko je čovjek. Ali čekaj brajko, nismo još gotovi. Jok, jok, jok! Hoho, nismo! Dora mora moja biti, da moja. Podijelit ćemo ju - ja i gospodin Stjepko. Hihi, Stjepko je vragometan ženskar! Nek si nosi prvence, a mi ćemo pabirkati. Dora mora moja biti: ne rekoh li, bit će je još za groš, mi ćemo pabir -"

Uto zajavi zvono na tornju Sv. Marka muklim glasom ponoć.

"A šta se ti, sveti dugoljane, miješaš u naše poslove?", okrenu se brijač prema tornju. "Bim, bam, bum! to je sva tvoja mudrost. Ne srdi me, dugoljane, ne srdi me!", zagrozi se Čokolin šakom tornju, "jer - jer - jer ćemo se raskrstiti. I onako", stade prišapćivati svojoj sjeni, "moramo iz Zagreba, jer Radak - taj prokleti Radak - bijes ga je donio! Moramo, jer smo - Turci! Ali št! Da nas ne oda sveti Marko, da on za to zna! Hi hi hi hi!", udari Grga u glasan smijeh. "No sada još ne, još ne! Dora mora biti mo - ja - ja - ja, moja! Pabirkati - da pabirkati. La - laku noć, brajko! Laku noć!", pokloni se brijač svojoj sjeni i pokotrlja se u svoj štacun.