Zakonski čl. 42. od 1861. o odnosu trojedne kraljevine prema kruni i kraljevini ugarskoj
Zakonski čl. 42. od 1861. o odnosu trojedne kraljevine prema kruni i kraljevini ugarskoj autor: nepoznat |
Zakonom se regulara odnos Trojedne kraljevine prema Kraljevini Ugarskoj, nakon što su 1848. godine, prekinute sve državnopravne veze između dviju kraljevina, uz zadržavanje osobe zajedničkog vladara |
Zakonski čl. 42. od 1861. o odnosu trojedne kraljevine prema kruni i kraljevini ugarskoj
Povodom kraljevskoga predloga od 26. veljače 1861. br. 152. i na temelju podnešenog po središnjem odboru predloga, iza višenedjelnog viećanja u pogledu odnošaja trojedne kraljevine naprama kruni i kraljevini ugarskoj i iza predbježnog za uzčuvanje narodne svoje slobode stvorenog zaključka: da se svaki na ustanovljenje ovog odnošaja smjerajući zaključak za ništetan i kao neučinjen smatrati ima, ako bi se o specijalnih pitanjih i izpravcih, odnosećih se budi na predlog središnjega odbora, budi na onaj zagrebačkih zastupnikah ili zastupnika Eugena Kvaternika, nenadanim nu ipak mogućim razpuštenjem ili odgodjenjem sabora prepriečila potanja razprava; zaključio je sabor trojedne kraljevine što sliedi:
§ 1. Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u današnjem svom teritorialnom obsegu, brojeć ovamo županije: riečku s gradom Riekom, njegovim kotarom i ostalim primorjem, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i sriemsku, i sadašnju vojničku krajinu, to jest: osam hrvatskih i tri slavonske pukovnije, imenito: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, prvu i drugu bansku, križevačku i gjurgjevačku, zatim gradišku, brodsku i petrovaradinsku ; tako isto razumievajuć ovamo pravo na Medjumurje i ostala virtualna i teritorialna prava ove kraljevine, izjavljuje i očituje putem svoga u glavnom gradu Zagrebu rokujućega sabora, da je uslied dogadjajah g. 1848. svaka druga ma kakva, budi zakonotvorna, budi administrativna, budi sudstvena sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i izmedju kraljevine Ugarske pravno posve prestala, osim što se nj. veličanstvo, zajednički kralj njihov, po njihovih do god. 1848. zajedničkih zakonih, nakon ugovorenih za trojednu kraljevinu i za kraljevinu Ugarsku posebnih krunitbenih diplomah, ima kruniti za kralja dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga, i to po slobodnoj volji naroda trojedne kraljevine jednom te istom krunom i jednom te istom krunitbom, kojom i za kralja ugarskoga, i što ovaj trojednoj kraljevini, osim njezinih posebnih temeljnih, državnih i ustavnih pravah, pristoje još i sva ova javna prava, koja pripadahu kraljevini Ugarskoj do konca god. 1847., a koliko se ona gori izjavljenoj samostalnosti i neodvisnosti njezinoj posredno ili neposredno neprotive.
§ 2. Nu uvažavajuć zajedničku s ugarskom kraljevinom prošlost svoju i prijašnji š njom zajednički ustavni život, a tako isto uvažavajuć zajedinstvo interesah glede uzdržanja i razvitka ustavne slobode, trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, pretresivajuć previšnji kralj. predlog od 28. veljače 1861. br. 156., kojim je pozvana, da izjavi svoje želje i misli glede odnošenja svojega prema Ugarskoj, očituje krepošću ovoga svojega saborskoga zaključka: da je ona pripravna prema koristi i potreboći zajedničkoj s .kraljevinom Ugarskom stupit u još užju državno-pravnu svezu, čim od kraljevine Ugarske gori naznačena neodvisnost i samostalnost, a tako i gori pomenuti realni i virtualni teritorialni obseg trojedne kraljevine, pravnovaljano budu priznani.
§ 3. Navedena državo-pravna sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imala bi na temelju njihovoga podpunoga starodavnoga ustava, te pomenute neodvisnosti trojedne kraljevine i njezine državne ravnopravnosti, osnovana biti na skupnom zakonarstvu i prema tomu ustrojenoj upravi, stegnutoj na one državne poslove, koji će se saveznim ugovorom potanje opredieliti.
§ 4. Zakonarstvo i vrhovna uprava u poslovih političnih, nastavnih, vjerozakonskih i pravosudja, kao i sudbenost u svih molbah, nemogu biti predmetom užje sveze medju troj. Kraljevinom i kraljevinom Ugarskom, te u pitanju medjusobnog odnošaja ovih kraljevinah u pretres i nedolaze.
§ 5. Čim se sabor kraljevine Ugarske za načela ovoga zaključka izjavi, bit će od jedne i druge strane odredjeni jednakobrojni, od saborskih članovah sastojeći odbori u tu svrhu da, sastavši se na osobitu, medjusobnim dogovorom odredjenu mjestu, potanki o državo-pravnoj toj svezi ugovor izrade, ter ga dotičnim saborom na odobrenje predlože.
§ 6. Obzirom na previšnji odpis njeg. veličanstva pod 20. listopada 1860. na bana baruna Šokčevića, kano i na medjusobno 700-godišnje drugovanje, imat će se taj zaključak saboru ugarskomu znanja radi priobćiti, a isto tako njeg. Veličanstvu prigodom podastiranja ovosaborske adrese podnieti, s molbom, da ga poput kralj. predloga ugarskomu saboru na viećanje, ili ako bi isti sabor po pripadajućem si pravu iniciativu poprimio, njegovu predstavku daljnjeg pretresanja radi ovomu saboru dostaviti blagoizvoli.
Literatura uredi
- Srkulj, Stjepan, Izvori za hrvatsku povijest, Tiskara Hrvatske stranke prava d.d., Zagreb, 1910.